U očekivanju novog albuma, nasljednika urnebesnog "Disgorge Mexico", ovi opičeni kanadski grindcoreaši su realizirali live album i jedan EP.

Svjesni da kao trojac ne mogu više zadovoljiti postavljene standarde, Topon Das (inače do tada gotovo konstantno i gitaristi i basist), odlučio je da postojeću postavu sa šizofreničnom frontwoman Melanie Mongeon i bubnjarem Mathieu Vilandreom (koji je uskakao sa gitarom i basom) proširi još sa dva člana. Vilandre je s bubnjeva prešao na gitaru, a 'novim' članovima su postali Steve Chartier na basu koji im je do tada bio su-potpisnik dobrog dijela materijala, te lokalni bubnjar Tim Olsen. Obojica su već ranije znali priskakati u pomoć na turnejama, a u novoj postavi realizirali su EP "The Wreaking" (2008) kojeg je bend objavio kao d.i.y. izdanje. Međutim, obojica su se zadržali vrlo kratko vrijeme, pa je Vilandre ponovno morao sjesti za bubnjeve, a u međuvremenu su pronađene zamjene - Marc Burgon (bas) i Johnny Ibay (gitara).

FUCK THE FACTS - Live In Whitby (2010, self release)

Sa ovom posljednjom postavom snimljen je zapis uživo iz Whitbyija, lučkog grada na južnoj obali jezera Ontario gdje su pred ne baš pretjerano zainteresiranom publikom 11.IV 2009. održali frenetičan nastup. Izdanje je prvo objavljeno u tiražu od samo 53 audio kasete, a dan kasnije, 27.VII 2010. su ga kao digitalni snimak pustili na internetu u opticaj kao free-download.

Uglavnom se bazirajući na hvaljenom albumu "Disgorge Mexico" s kojega je ovdje prisutno 6 kompozicija, Fuck The Facts su predočili svu svoju pomahnitalu energiju koja gotovo da djeluje nestvarno. Početak uvodne pjesme "Absence and despite" popraćen je sa govornim samplovima, a onda slijedi grindecoreaško rešetanje od nemila do nedraga koje traje nešto više od pola sata. Zna se - obilje breakova, rastrganih ritmova, gitarskih referenci koje sondiraju između melodija, solaža, eksperimenata i riffova, te abnormalan Melanin vokal za kojega je nemoguće proniknuti da je djelo krhke, žgoljave i sitne djevojke. Onaj tko posluša ovaj bend, a ne zna tko je na vokalu, nikada ne bi mogao ustanoviti da je riječ o nejakoj curi od nekih 50-tak kila.

Tek sa ponekim sitnim intervalima u kojima su usporili u 'lakšu' brzinu i uplovili na trenutak u jazz-jamming (poput kraćeg predaha u "The storm") ili eksperimentalne uvodne zahvate ("Kelowna" i "The pile of flesh you carry"), čitav materijal uglavnom zorno prikazuje odličnu koncertnu formu urnebesnih hardcore tempova za koje neki tvrde da su death-metal, a neki se kunu da je to čisti punk/hc. Kako god, bili skloni deathu, grindcoreu ili hardcoreu najortodoksnijih fazona, frenetične kompozicije "Everyone is robbing the dead", "The sound of your smashed head" i "La culture du faux" jednostavno ostavljaju bez daha, pa čak i na trenutke vrlo troma i melodična "Sleepless" u kojoj je bend prošarao od paradoksnih kontraritmova do vrlo finih gitarskih opservacija i završnog noiserskog krešenda... U uvodnicima ponekih kompozicija provlače se vokalni samplovi u kojima se može razabrati tematika lirike, ali ono što Melanie vrišti, to niti FBI ne bi mogao otkriti. Za sam kraj predstavili su najnoviju verziju pjesme "La tete hors de l'eau" s kojom su krenuli na radu novog albuma. Urnebesna i tehnički vrlo zahtjevna kompozicija, prepuna najlucidnijih zahvata i prilično kompleksnog aranžmana daje naslutiti da će dugoočekivani album biti iznadprosječno izdanje. Možda i najbolje do sada...

A koncert - ludilo od svirke!!!

Ocjena (1-10): 8

FUCK THE FACTS - Unnamed EP (2010, self release)

S ponovno novom postavom u kojoj je s prethodnog live zapisa izostao gitarist Johnny Ibay, Fuck The Facts su realizirali novi EP, inače četvrti u karijeri. Ibay se ipak pojavljuje, ali samo kao gost u uvodnoj pjesmi, naslovnoj "Unnamed" gdje je odsvirao kratki solo, a na 'žice' je ponovno Topon Dasu priskočio bubnjar Vilandre. Još jedan gost, Matt Connell koji je bio bubnjar od 2001. do 2004., ovdje se pojavljuje kao vokal u posljednjoj pjesmi "Doghead", ali površnom poznavatelju rada ovog benda to neće zapeti za uho. Naime, njegov vokal i tehnika urlikanja tek nezamjetno je drugačija od Melanie.

Materijal traje svega 12 minuta, a interesantan je osim uobičajenog ludila koje bend ispoljava iz sekunde u sekundu i po tome što je digitalni zapis označen apsolutno abnormalnim vremenskim sekvencama. Kada stavite cd u player, skoči podatak da iznosi 2410:08:45, a svih 6 pjesama ima lucidne cifre trajanja od najkraće "La tete hors de l'eau" (2:17:09) do najdulje "Loss upon loss" (638:40:57)! Ali to ne bi bio kompletan štos da to ipak nisu najkraće i najdulje pjesme. Najkraća je ipak završna "Doghead" koja u realnom vremenu iznosi svega 36 sekundi, a označena je sa cifrom od 517:48:05, dok je najdulja već spomenuta "La tete hors de l'eau" sa tajmingom od realnih 3:38. Ne znam kako im je to uspjelo kompresirati, ali ako se kojim slučajem zateknete s originalom u ruci, vjerojatnost da će te se zabezeknuti od čuda je ogromna kada ga stavite u player...

Zvuk je daleko siroviji nego li na posljednjem studijskom albumu "Disgorge Mexico", pun je blastbeat feedbacka, nešto je suzdržaniji i blaži u sumanutosti što možda i više odgovara za ovakvo kratko izdanje (neka album bude luđi), ali je i dalje dovoljno bijesan, oštar i moćan. Četiri prve pjesme su posve nove, a dvije posljednje "La tete hors de l'eau" (objavljena na prethodnom "Live In Whitby" i kao split sa Overseas Connection) i "Doghead" iz 2001. starim fanovima benda su odranije poznate, ali u nešto drugačijim varijantama. Gitare su i dalje masivne, te još uvijek daleko ispred svih klasičnih 'straight' punk/hc i grindcore bendova, a konstrukcije pjesama slijede one složene strukture u kojima je nezahvalno predviđati razvoj događaja. Luđački tempo opada tek u četvrtoj "Time is dictator" koja laganim uvodnikom i potisnutim šaputavim spoken-word naracijama podsjeća na Sonic Youth, te je interesantno, u njoj nema niti jednog agresivnog tona, a niti bubnjarskog udarca. Čista ambijentalna pjesma.

Pa, tko uopće može predvidjeti kako će izgledati novi album koji je najavljen za izlazak negdje koncem travnja 2011?

Ocjena (1-10): 7

horvi // 15/02/2011