Dugo se čekao novi album kanadskih Fuck The Facts, čak 4 godine, ali isplatilo se s obzirom da su kroz dva prethodna EP-ija "Amer" (2013) i "Abandoned" (2014) isprobavali neke stare snimke s novim pridošlicama u ekipi (basist Marc Bourgon i drugi gitarist Johnny Ibay). Obogatili su gabarite i detaljno se spremali za ovo konačno dugosvirajuće pojavljivanje kao peterac uskladivši sve one stvari koje su na ranijim radovima lebdjele negdje u zraku, ali nisu bile najjasnije izražene.

Sada je sve potpuno ispunjeno svime onime što su i kroz sijaset eksperimentalno-psihodeličnih izdanja u prošloj dekadi znali filati. Kanalizirali su gitarske sheme, snagu izraza, galope, odnose vokala i nikako se nisu opustili ili prebacili u nižu brzinu. Mathieu Vilandré šiba najžešće tempove, koji put doduše uspori u taktu, ali, mama mia, u spregi blastbeatova i BPM koheziji sva ona nagađanja oko najbržih tempova zabilježenih u Guinnessovoj knjizi rekorda mogu pasti u vodu. Dakako, niti on niti bend nisu razvikano poznati da bi im neki stručnjak pridavao posebnu pažnju, no ipak bi i te tempove za informaciju trebao čuti. Prekrojava se mapa koju treba pratiti u njegovom slučaju s tri, pa čak i četiri decimale. Kao što su nekad morali početi mjeriti vrijeme vozačima na bob stazama. Osnovni dvojac - vrištajuća frontwomen Melanie Mongeon i gitarist Topon Das ovdje su najusklađeniji u dosadašnjoj karijeri koja iznosi više od 20 godina. Ona se dere svojim visokim sopranom i dalje stvarajući nepovjerenje da to izlazi iz ženskog grla, a on se povremeno ubacuje bijesno-razjarenim dubljim baritonom kroz repetirajuće galope nekoliko prvih pjesama "Everywhere yet nowhere", urnebesnih "Shadows collide" i "The path of most resistance", dva nastavka "La mort" (I & II) i tako redom. Pjesme su im ponovno vrlo kratke (i slatke), uglavnom u optimalnim 'core' duljinama do maksimalno 3 minute, ne pate od pretencioznosti napuhane bahatosti što imaju sjajnog i konciznog bubnjara, vješto su sabijene i kompresirane u brutalnost ekstremnog faha, što žešće, to bolje, kako bi se uobičajeno reklo, te su impregnirane s osebujnim Bourgonovim gitarskim psihodeličnim improvizacijama i sitnim atmosferičnim ubodima. Vidi se da su pazili na svaki detalj, ne samo u svirci, već i u produkciji besprijekorno dosegavši, a i nadmašivši u nekim pogledima nivo kultnog Converge remek-djela "Jane Doe".



Koplja će se lomiti na ovome albumu, alternativna suita će pohrliti k ovome impozantnom radu koji ima i nešto sporije teme kompleksno figurirane u različite obrasce obogaćene doom/sludge elementima ("Prey", "Solitude"), pa čak i prastarim melodičnim thrash metalom ("Storm of silence"), ali energija im niti nakon 22 godine karijere ne opada. Kompletnu virtuoznost ispoljavaju u posljednjim skladbama što odreda iznose više od 6 minuta - "False hope" sukladno spajajući deathcore s ostavštinama Black Sabbath, mračnoj psycho laganici "Circle" oivičenoj dark-wave pianom, gudačima, black-shoegaze atmosferom, eksperimentima, višeslojnim aranžmanom što zadire i u najmračniji doom/drone, a na koncu i neočekivani ambijent, te posljednjoj "Nothing changes" satkanoj od najmračnijeg blues-rock/stonera koji se može zamisliti. U njemu, kao i kroz čitav album vodi vješta fabula modernog hardcore izraza o poimanju života. Karaktera različitih ljudskih putešestvija fiksiranih na ponekad bezazleno glupe stvari gdje je otriježnjenje od amplitude bešavnosti stvarnog i fikcijskog svijeta svedena na benigno nisku razinu želje za opstankom. Ta želja i žudnja će istrunuti, ostati će samo dokazi da je ipak netko s ljudskim opravdanim bijesom razmišljao o stvarnoj situaciji svijeta 2015. godine. Remek-djelo.

Naslovi: 1.Everywhere yet nowhere, 2.Shadows collide, 3.The path of most resistance, 4.La mort I, 5.La mort II, 6.Prey, 7.Storm of silence, 8.Solitude, 9.False hope, 10.Circle, 11.Nothing changes

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/12/2015