home > mjuzik > Blanc Burn

kontakt | search |

BLANCMANGE: Blanc Burn (Proper Records, 2011)

Natjerati starog magarca na izazove? Ne bi išlo. Ovaj ponovno okupljeni synth/electro-pop dvojac je objavio album nakon 26 godina pauze tražeći svoje novo mjesto pod starim suncem.

U sveopćem metežu revivala i reuniona svega i svačega, svoj trenutak za povratak osjetili su i oni, nekad prilično popularni, a s vremenom i posve zaboravljeni izvođači. Jedan od takvih tipičnih primjera jest britanski synth-pop duet Blancmange iz Harrowa kojeg su konstantno činili pjevač Neil Arthur i instrumentalist Stephen Luscombe. Ove godine još bi se mogao dobiti veliki povratak nekad planetarno popularnog Adam Anta i hiperaktivnog ekscentrika Thomas Dolbyija, no kako će njihov comeback biti popraćen veoma je upitno, jer niti nekad megapopularni ponovno aktivni Yazoo sa svojim koncertnim albumom "Reconnected Live" (2010) nisu niti malo zagolicali pažnju medija, a ni publike. Ne znam da li je uopće netko primjetio povratak Alphaville sa albumom "Catching Rays On Giant" (objavljen koncem 2010) nakon 13 godina studijske pauze. Tek toliko za početak...

Blancmange su krenuli u glazbeni poduhvat iz čiste šale još 1979. kada su obojica već prevalili 20-tu (Stephen je imao već 'poodmaklih' 25 godina) i više nisu bili klinci poput mnogih iz tadašnje plejade new-waveovaca, punkera i prvih synth-pop pionira. Ime su uzeli po francuskom slatkišu 'blanc mangier' (crna hrana) koji je predstavljao slastan i jeftin desert srednjeg vjeka nešto slično današnjem pudingu, ali je u njihovom slučaju to označavalo pojam za istraživanje slatkoćutnih egzibicija s kojima su željeli naglasiti smisao vlastitog zvrkastog ekscentrizma. No, njihovo glazbeno znanje je bilo vrlo siromašno. Neil uopće nije znao pjevati, a Stephen je jedva uspjevao natucati poneku harmoniju na svojem Lorenzo Armon & Europa organu, pa su odlučili da se samo dobro zezaju na račun eksperimentalne glazbe Cabaret Voltaire i kraut-rocka. Toliko su bili očajno loši u svojem amaterizmu da se na prvom EP-iju objavljenom 1979. nisu usudili obzaninit svoja prava imena, već su se potpisali kao Mavis Secostas (Neil Arthur) i Irene 'Disco' Sinden, a to nemušto eksperimentalno polusatno izdanje su nazvali "Irene & Mavis" koje im je objavio Blaah Records. Veoma je bila interesantna omotnica ploče sa crno-bijelom fotografijom iz javne praonice rublja sa dvije stare gospođe u prvom planu - na njoj je pisalo 'nemojte platiti više od 90 feninga za ovu ploču'. A na poleđini je sitnim slovima pisalo da dvije kompozicije preporučuju slušati na 45 okretaja premda je čitava ploča bila snimljena za reprodukciju na 33 okretaja. Inače, čitav materijal su snimili na običan kasetofon, te su bez ikakve zanatske produkcije snimljenom zvuku dodali halove, mikrofoniju, efekte echa i delaya kako bi što bolje nalikovali na svoje velike uzore Cabaret Voltaire i djelomično na eksperimentalne pjesme Neu!, Can, Faust i rane radove Kraftwerk. Neil je tom prilikom čak svirao gitaru i bas, lupao je po kojekakvim predmetima, a pjevanje mu je bilo van bilo kakve intonacije lošije od najlošijeg punkera. Čitavu stvar donekle je spasio Stephen koji je osim svojih klavijatura gudio po violini i nabijao po nekakvom improviziranom bubnju od čega je jedan bio običan drveni obruč od rešeta za prosijavanje brašna na kojeg je prevukao najlonsku foliju. Međutim, uz sve nezgrapnosti, eksperimente, neznanje i čistu zafrkanciju, ovaj rad se kasnije pokazao kao najinventivnije djelo u njihovoj karijeri mada su ploču sustavno pokušavali prikriti od medija, a nakon što je podijeljen i rasprodan čitav tiraž koji je iznosio samo 200 primjeraka, nikada je više nisu ponovno tiskali.

Svoj pravi proboj za široku javnost obznanili su na zajedničkom albumu "Some Bizzare Album" gdje su se predstavili s nekoliko pjesama zajedno s također početnicima prvog synth/electro-pop vala - Soft Cell i Depeche Mode, a nakon toga su ujesen 1980. održali mini turneju po Britaniji kada su iz punkersko-alternativnih uvjerenja odbili ponudu Virgin Records za potpisivanje višegodišnjeg ugovora. Tada se njihov egzibicionizam svodio na čisti eksperiment i istraživanje vlastitih mogućnosti u okvirima manipuliranja novom tehnologijom - synthovima, ritam mašinama i savladavanjem gradiva s kombinacijama snimljenih matrica na magnetofonskim trakama što je bila metoda kod rodonačelnika žanra The Human League koji su za sobom povukli masu novih imena kao što su bili OMD, The Tourists (kasnije Eurythmics), Thomas Dolby, Yello, D.A.F, te spomenute Soft Cell, Depeche Mode i kasnije ogromnu svojitu minijaturnih bendova koje su činili dvoje-troje glazbenika (Yazoo, Men Without Hats, Alphaville, Bronski Beat, Tears For Fears, Thompson Twins, Erasure, Pet Shop Boys...).

Nakon dvije godine provedene u eksperimentalizacijama kada su već solidno ovladali tehnikom i sviranjem, 1982. potpisuju pravi ugovor sa London Records i objavljuju prvi singl "God's kitchen/ I've seen the word", iznenađujuće ostvarenje s kojim su se približili estetici Talking Heads s mračnijim atmosferama nalik na Joy Division. Neil je pročistio vokal i zvučao lucidno poput David Byrnea, a Stephen se posve oslobodio svih onih eksperimenata i zašao u teritorij finog minimalističkog synth/electro-popa sa svim potrebnim medikamentima. Singl je dospio do UK no.65 i najavio je solidan kreativni potencijal dojučerašnjeg otpisanog benda iz provincije. Prije nego će realizirati debi album, London Records im je sugerirao da još malo potpire vatru na tržištu objavljivanjem dva odlična, a budućnost će pokazati i najbolja singla "Feel me" (UK no.46) s jasnim referencama electro-funka Cabaret Voltaire i iznimno plesan "Living on the ceiling" (UK no.7) koji je ujedno postao i njihov najveći hit s nezaboravnim gitarističkim arabeskama koje spadaju u red prvih preteča world-musica poput albuma "My Life In The Bush Of Ghosts" Davida Byrnea i Brian Enoa, te Japanov "Tin Drum".

Debi album "Happy Families" je objavljen iste 1982. godine iznenadivši minimalističkom synth-pop strukturom, plesnim akcentom, te bogatim melodijama u kojima je Stephen posezao za orkestracijama (pjesma "Waves", objavljena kao singl UK no.19) i raznolikim tehničkim igrama koristeći uz synth i gitare (skladbe "Kind" i frenetična "I can't explain" u stilu Talking Heads). Album je bio iznimno uzbudljivo riješenje koje je podjednako uz synth-pop protežiralo new-wave, post-punk i balade ("Wasted", "Sad day" i "Cruel"), te nije mimoišao pažnje niti čuvenog John Peela za kojega su specijalno snimili četiri nove verzije pjesama "Living on the celiling", "Waves", "I would" i "Running thin". Pozicija albuma UK no.30 je bila oduševljavajuća za ovaj dvojac koji je tada mnogo obećavao; odjednom su postali zvijezde, počeli su puniti dvorane, a njihovo ime se plasiralo u samu svjetsku orbitu paralelno sa new-romantics, synth-pop, new-wave i post-punk imenima, kao i onim sklonim hladnom artističkom manirizmu i eksperimentima poput tada često prozivanim avangardnim ikonama šefildske škole - Cabaret Voltaire, Clock DVA i Heaven 17.

Ima još jedna vrlo zanimljiva priča što se tiče ovog debija; u Jugoslaviji ploča nije licencno objavljena zbog pjesme "God's kitchen" u kojoj tekst glasi 'Bog je u mojoj kuhinji/ Bog je u mojoj sobi/ Bog je svugdje gdje se nalazim/ mislim da to vrijedi istine'. London Recordu je upućena molba za dozvolom da se ta pjesma skine s albuma, ali čelnici etikete, kao niti bend nisu za to htjeli niti čuti budući da se radilo o njihovoj najkomplementarnijoj pjesmi. Sličan problem imali su iste godine Simple Minds s omotom albuma "New Gold Dream '81'82'83'84" na kome je bio križ koji izlazi iz srca, no Virgin Records je dozvolio za jugoslavensko tržište da se na omotnici pojavi unutarnji ovitak sa slikom članova benda.

I to bi bilo otprilike sve ono što je važno za Blancmange. Drugi album "Mange Tout" (1984) je bio čisti komercijalni soft electro-pop kakvog je tih godina bilo u izobilju. Neil je svoje lucidne vokalne sposobnosti s prvijenca pretvorio u letargičnu britansku pop patetiku s odmjerenim šminkerskim fazonima strogo kontroliranim za potencijalni uspjeh singlova "Don't tell me" (UK no.8), "That's love that is it" (UK no.33) i "Blind vision" (UK no.10), od kojih je ovaj posljednji bitno utjecao na kasniji grozomorni hit "One vision" Queen. Dodani su ženski prateći vokali, simfoničari (pjesma "Time became the tide"), London Records se potrudio da im maksimalno osigura svu potrebnu pripremu i produkciju, a album je popratila i velika turneja kakvu nisu niti mogli zamisliti prije samo par godina kada su se još uvijek smatrali nekakvim bezazlenim provincijskim demo bendićem koji se zafrkava sa eksperimentima. Album je doduše bio pravi komercijalni ubod (UK no.8), no strahotu zvanu obrada Abbe "The day before you came" koja je objavljena i kao singl (UK no.22) nije im mogao oprostiti niti jedan prisebniji kritičar. Pjesma je doduše postala njihov veliki evergreen koji još dan danas odzvanja s radio programa, ali to više nije bio Blancmange, ekscentričan duet sklon lucidnostima, štosevima i eksperimentima, već pop bend za potištene tinejdžere i frustrirane domaćice. Prispodoba: ova pjesma se vrtjela na našim radio programima u miksu sa Lepom Brenom "Nežna žena", Nedom Ukraden "Zora je", Mišom Kovačem "Nikoga nisam volio tako" i Jasnom Zlokić "Skitnica". Treba priznati da ovakvi dotadašnji alternativci poput Blancmange moraju svojski zasukati rukave pa da dospiju u rang takvih izvođača...

Trećim albumom "Believe You Me" (1985) su se pokušali iskupiti za ovu prethodnu strahotu sa previše površnim dance-rock zvukom koji je varirao između pop natruha Simple Minds, Duran Duran, Eurythmics, Shriekback i Echo And The Bunnymen (pjesme "Why don't they leave things alone", "22339", "Don't you love at all", "Other animals"), ali nisu postigli ništa drugo nego da postanu običan i prosječan mainstream bend s bezazlenom kolekcijom pjesama. Singl "Lose your love" (UK no.77) još je imao u sebi neke zvrkaste otkačenosti koja je degutantno prizivala fazone The Cure i The Smiths, no "What's your problem?" (UK no.40) je bio njihova najveća klopka priklanjanjem ka kratkotrajnom trendu plitkog italo-disca koji je još prisutan u pjesmi "Believe" s kojom nisu mogli konkurirati niti onim pretjeranim pop bedastoćama njemačkih Modern Talking koji su samo zahvaljujući priglupoj tinejdžerskoj populaciji i još degutantnijim radijskim urednicima ostvarili abnormalan milijunski uspjeh. Album je posve podbacio (UK no.54), na listi se zadržao svega dva tjedna, a onda su Neil i Stephen shvatili da su pretjerali sa benignošću izraza u kojeg su upali, te su početkom 1986. objavili singl "I can't see it" (UK no.71) s kojim su se pokušali ugurati u electro-funk kakvog je tih godina svjetski proslavio Prince, ali jednostavno više nije išlo jer su i sami osjetili da im je izraz preplitak i za TV serije poput "Beverly Hills" ili "Miami Vice". Na koncu su se razišli 1987. Stephen je 1989. objavio kolaboracijski album "Music From New Demons" sa Pandit Dinesh, Peter Culshawom, Priya Khajuria i Asha Bhosle pod projekt imenom The West India Company koji je bio nadahnut indijskim folkom, a već zaboravljen od svih, Neil Arthur je 1994. kada se pojavio u Britaniji kratkotajni revival new-romanticsa pod nazivom 'romo', objavio potpuno neprimjećeni solo album "Suitcase".

I sad, što očekivati od benda na kojeg se potpuno zaboravilo, te se s vremena na vrijeme poneki radijski urednik u sklop baladičnih hitića Gibbonija, George Michaela, Bryan Adamsa, Simply Red, Phil Collinsa i sličnih sjeti uvrstiti "The day before you came"? Šta je to toliko presudno i važno da se ovaj dvojac ponovno udružio u novu avanturu osim novca? Da li su osjetili da imaju nešto što im se sakupljalo svih tih 25 godina neaktivnosti? Ima li uopće potrebe za ovakvim reunionom benda koji je toliko beznačajan kao primjerice Tears For Fears, Status Quo ili Dire Straits? Nema. A takav je i album. Jedino je mjerilo turneja s kojom bend nadoknađuje sve one propuste koje nisu uhvatili u 80-im kada su se doslovce zezali, a mogli su napraviti puno, puno više.

Kada se pogleda popis pjesama albuma "Blanc Burn" od početka do kraja, izgleda kao neka konceptualna šala kakvu nikada do sada nisu prikazivali. Naime, pjesme se zovu ovako - 'autobus je zaustavio Woolies', 'vozi me', 'ultraopasnost', 'zapad', 'radio terapija', 'možda ništa', 'imam kavu', 'ne propusti taj dan', 'što si pronašao', 'ne zaboravi zube' i 'starfucker' (nije obrada The Rolling Stones). Izgleda kao smišljeni štos koji prikazuje događaje jednog primjerice popodneva ili neobaveznog dana kada se vozite autobusom pa doživljavate neke sasvim bezvezne, a nekad i uobičajene blesavoće kada vam se ne sviđa glazba koju pušta šofer pa se uljuljkate u neki svoj vlastiti film ne obazirući pažnju na okolinu, a na kraju se pitate ima li uopće smisla razmišljati o tome i najradije bi ste sve okončali s time da sve suputnike pojebete; ili seksualno ili psihički. Djeluje veoma zanimljivo kao zvrkasta fikcija ostarjelih prvoboraca synth/electro-popa koji su tek sada osjetili da je vrijeme i red kako oni mogu napraviti finu satiru i humoresku u miš-maš stilu recimo Tom Waitsa i Benny Hilla. No, tko će danas slušati ovaj duhovit album koji od nekakvog starog izraza Blancmange ima tek sjetno prisjećanje na slavni prvijenac kojeg danas apsolutno nitko više ne pamti?

Pjesme su vesele, protežiraju podjednaki zbir one njihove tri posve različite faze od eksperimentalnog, preko synth-pop, sve do ljigavog mainstreama. Konstrukcija im je posve jednostavna, gotovo klasična kakva je bila i u 80-im, neznatno su se prilagodili 21. stoljeću kao da ono čak niti ne postoji. Postarali su se da zvuče arogantno ponekad kao stari magarci koji se odupiru senilnosti i prisjećaju se svoje slavne mladosti (osobito u završnom komadu "Starfucker" s natruhama EBM/techna), te je evidentno da žale za prohujalih 25 godina neaktivnosti u kojima su mogli priuštiti barem neko zanimljivije djelce.

Album nema niti jednu hitoidnu pjesmu kakve su uobičavali raditi, sve se svode na spoken-word i polupjevane Neilove arije u kojima nema gotovo niti jedne eskapade nalik na David Byrnea koji mu je bio zaštitni znak u ranim fazama 80-ih, protežiraju minimalni interes za trip-hop (uvodna "By the bus stop @ Woolies"), klasični synth/electro-pop (singl "Drive me" koji je posve hibridni križanac New Order i Hot Chip), vokoderske tehnikalije (psihodelična "Ultraviolent", lagana balada "Radio therapy" a'la Kraftwerk iz 1974), malo trance/techna ("Don't let these days"), pa psihodeličnog reggae/duba ("Don't forget your teeth" gdje Neil pokušava zazvati nježniji segment D.A.F.), a tek u samo jednoj Stephen pokazuje onaj svoj talent za world-music ("The western"). Izuzetak su minimalistički komadi "Probably nothing" i "WDYF (what do you find)" koji donekle pokazuju elemente Cabaret Voltaire i The Human League utjecaja, ali sve skupa, to je toliko mršavo naklapanje da je jednostavno prozirno u svojoj kakvoći s obzirom na to koliko su The Human League opstojali i ostavili trajni pečat cijelog žanra nastavivši ga i u 21. stoljeću sa albumom "Credo".

Blancmange nikada nisu imali visoki standard, vječito su kopirali i nikada nisu bili originalni. Od ovakvog povratka kojeg iskreno rečeno nitko i nije očekivao, ovo je taman onoliko zadovoljavajuće poput žličice šećera u jutarnjoj šalici kave.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/04/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*