Prošle su tri godine otkako su svojim viđenjem američkog folka s uporištem u "woodstock" muzici FLEET FOXES pridobili mnoge fanove. Iako su ovaj album inicijalno počeli snimati 2009., Robin Pecknold i društvo su ga zbog iscrpljujuće turneje i drugih obaveza koje im je donio uspjeh debi albuma završili tek nedavno.

Završni proizvod je ispao upravo onakav kakvog smo svi očekivali. Akustične gitare, rafiniran zvuk prepun harmonija i gotovo neka rustikalna magija koja asocira na prostrane livade, pokošeno sijeno i srednji vijek. Pogotovo je to izraženo u Bedouin Dress, koja svojim srednjevjekovnim frulicama slušača ubacuje točno u borilište u trenutku kad zakrabuljeni Robin Hood odapinje svoju strelicu koja raspara onu prvu koja je već u meti na pola. Montezuma i Sim Sala Bim, gotovo su "a cappella", a mistika koja se širi pjesmama gotovo je identična naslovima istih. Battery Kinzie, osim što je odličan materijal za sljedeći singl, svojom morbidnom temom o tome kako pijesak vremena nagriza fizičko stanje i stihom "I woke up one morning/ All my fingers rotten/ I woke up a dying man without a chance" prilično djeluje na raspoloženje.

Osim, sad već "klasičnih" FF pjesama, osmominutna The Shrine/An Argument nešto je novo u njihovom izričaju, a bilo je samo pitanje vremena kada će se tako nešto dogoditi. Pjesma sama po sebi četiri puta mijenja raspoloženje i ritam, pa se tako od višeglasne uspavanke uskoro pretvara u nešto bržu priču da bi se u sredini opet smirila te na kraju podivljala uz neke free jazz experimente na saxu.

Srećom FF se nisu na ovom albumu upleli u problematičnu mrežu drugog albuma. Odrasli su ("So now I am older/ than my mother and father/ when they had their daughter/ now what does that say about me?"), a nisu se drastično promijenili, što je u ovom slučaju odlično.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 17/05/2011

PS: Obavezno slušati: Bedouin Dress, Lorelei, Helplessness Blues