Unatoč brojnim obavezama i putovanjima, koji su me tog dana odveli preko 200tinjak km dalje od lokacije večernjeg izlaska, odlučio sam da je ovaj koncert "must see" te sam se spremno vratio taman skoro na početak. Očito su i mnogi drugi odlučili da je ovaj koncert "must see" pa sam za vrijeme dok je Alela Diane prebirala po žicama na gitari i pjevala milozvučnim glasom tražio mjesto za parking u kvartu, zatim čekao na garderobu da bi na kraju 5m prije cilja bio obavješten da mjesta više nema, no barem sam u redu za pivu mogao poslušati ono što je ostalo od nastupa spomenute Alele. Simpatično, toplo, lijepo i nažalost ništa više. Čini se da mnogi nisu ni to ubrali, jer su nakon njenog nastupa krenula pitanja, pa kad će ta predgrupa itd… Enivej, s obzirom da je radni dan koncert zvijezda večeri počeo je oko 22h, a prethodilo mu je predugo uštimavanje i slaganje pozornice. Šestorka hipija krenula je uobičajeno s The Plains / Bitter Dancer, što im očito služi za uštimavanje, jer tek negdje oko Mykonosa počeli su zvučati kako bi htjeli. A to je stvarno vrhunski. U jednom trenutku bili su CSNY, u jednom Simon & Garfunkel, a u trećem je anđeoski glas Robina Pecknolda zvučao vanzemaljski. Ostatak družine pratio ga je svojski pjevanjem, i sviranjem gomile instrumenata u čemu je prednjačio najzarasliji član benda, koji je svirao na svemu što mu je dopalo pod ruku. Kontrabas, flauta, def, marakasi, gitara… Ništa mu se nije činilo preteško a sve je zvučalo odlično. Ostatak se zadovoljio malo klasičnijim instrumentima kao što su gitare, klavijature, bubnjevi, ali i mandoline koji je bilo preko nekoliko. Tehnički gledano, ovo je bio savršen koncert s nekoliko svojih vrhunaca, a to su svakako bile i najpoznatije pjesme White Winter Hymnal, za koju nisam vjerovao da može zvučati savršenije nego na albumu (ali može), meni novootkriveni hit Your Protector, Grown Ocean, kao završna, te Helplesness Blues na bisu.

Gledano iz okvira pasivnog promatrača, ovaj koncert je bio pomalo dosadan, možda zbog rasporeda pjesama, možda zbog nečeg drugog, ali veliki utjecaj na razbijanje bilo kakve atmosfere imale su i predugačke pauze među pjesmama, prilikom kojih su članovi benda mijenjali instrumente, a ta tišina nije bila popračena ničim drugim nego tišinom ili žamorom publike. No, ako je to jedina zamjerka na jučerašnji koncert, onda je zagrebačka publika dobila nove miljenike, koji opasno ugrožavaju status The Nationala. Mršav "merch" štand s dva cd-a, jednim lp-om i četiri majice, ožalostio me, stoga predlažem sljedeći puta malo više zalaganja po tom pitanju.

pedja // 15/11/2011

> vidi sve fotke // see all photos