Kratka koncertna apstinencija prekinuta je ovim magičnim koncertom na čiji mi se dolazak ovaj puta nije prepriječilo ništa.

Došli smo taman kad su Nick Hakim i njegov prijatelj iz benda još vani pušili pljugu, i taman se spremali krenuti. A prije ulaska sreli smo i Bira. Našeg reportera. A ako on ide na koncert, sigurno mora biti barem ok. I s tom mišlju ušli smo u Tvornicu. I taman nekako kako smo se smjestili na sredinu prostora isred stejđa, Nick i njegova ekipa su krenuli sa svirkom. Zaradili su pomalo suzdržan aplauz poslije prve odsvirane, no meni su se činili solidni. Znam da bi ih Horvi ili netko drugi možda nazvao fičfirićima v uskim lačami'' no meni su zvučali ok. Nisu dovraga bezveze potegnuli skroz iz Amerike. Mjuza im je tripi, polu-elektronska, spora i na trenutke asocira na trip-hop, pa neki emo-nešto, pa drugi čas kao neki indie, no podosta utjecaja vuče iz kraja prošlog stoljeća. I sve je to u principu veoma slušljiva glazba, no ono što malo odskače od ostatka benda, a tako bi valjda trebalo i biti pošto je on sam frontmen, jest Nickov glas i interpretacija. Uvijanje i gotovo vrištanje tokom pjevanja definitivno diže dodatnu dramu i ovako sjetnim i ne veselim pjesmama. No moji prvi indikatori odličnosti (čitaj: nakostriješene dlačice) nisu se pojavili. Kasnije su mi neke frendice koje se inače bave glazbom, zbornim i solo pjevanjem, kazalištem, plesom, itd. kazale kako Nick jest dobar, ali da se ovaj nastup ipak nije doimao kao da je došao iz dubine. One dubine u kojoj se skrivaju trigeri za indikatore, bilo odličnosti, emocija ili nečeg trećeg. I tu se s njima potpuno slažem. No isto tako moram i naglasiti da vjerojatno nije lako otvarati koncerte Fleet Foxesima, jer iskreno, u Tvornici nisam sreo nikoga tko je došao zbog Nicka Hakima, ali niti da je neki znamenit broj ljudi uopće i čulo za njega. Sjećam se da je između pjesama onako usput pitao publiku jesu li došli zbog njih ili Fleet Foxesa. I normalno, bolje da nije pitao. Ipak, rekao bih ne loše zagrijavanje za poslasticu večeri.
A u vrijeme kad se poslastica pojavila na pozornici, Tvornica je bila već poprilično krcata, no ne i rasprodana. I tako su krenuli svirati prvu, pa drugu, pa treću s novog albuma i tek onda nešto starije i svima dobro poznato. Istovremeno kako su minute i pjesme odmicale, meni je sve nejasnije bilo što dovraga barem nešto ne kažu osim ''bok''. I onda su rekli rezultat tekme i nastavili svirati jednu za drugom. Bez razmaka između. Roudi bi dotrčao s novom gitarom i uvalio je nekom od njih troje (gitaristi, vokalu, ili crncu na raznim instrumentima). Basist pri tom nije mjenjao bas, ali se zato taj bradati crnac šaltao s tube na razne šuškaljke, def, pa na kontrabas, pa flautu, pa ponovno gitaru, i tako cijeli nastup. Činilo se pomalo smiješno gledati tog rodija kako utrčava s instrumentima kad stvar ne bi još niti završila. No i dalje mi nije bilo jasno kako to da Robin ništa ne priča, već samo roka dalje. Jednu za drugom, iz pjesme u pjesmu, bez sekunde pauze. No kako je svirka odmicala, tako je dvorana Tvornice sve jače i jače aplaudirala, no i dalje nije bilo mjesta priči jer krenula bi nova stvar.
I sad moram malo skrenuti s teme i prestati pisati o koncertu jer htio bih podijeliti još nekoliko informacija. S Fleet Foxes sam se susreo prvi puta kad smo se jednom prilikom Pedja, još jedan frend i ja vračali u Zagreb sa Morcheebinog koncerta na Špancirfestu. I tad mi ih je Pedja pustio kao najavu njihovog koncerta koji se desio tri mjeseca kasnije, u jesen te 2011-te. I nemam pojma. Nisu mi sjeli ali jednu ili dvije pjesme sam ipak nekako površno zapamtio. Par godine kasnije, frendica i ja smo otvorili jedan mali birc, i tu i tamo sam za glazbenu želju ili prijedlog bio zamoljen da pustim neku pjesmu od Fleet Foxes. I tako malo po malo, ušli su mi u uho. Kasnije i memoriju. A bogami u nekim situacijam znali su piknuti i do mojih indikatora, a kad se to desi, odem slušati bend u živo prvom prilikom. I tako sam se u biti i našao na ovom koncertu. U nekoj čudnoj sredini, dobro/ne dobro, u sredini hale i na sredini nastupa i onda je sve krenulo. Pretpostavljam da ima onih koji su koncert doživjeli i kao prosječan, no to na moju sreću nisam bio ja. I odjednom kao da je nestala do tad prisutna bol u mojim leđima, i koncert je na neki neobjašnjivi način počeo utjecati na ljude. Kako na mene tako i na one oko mene. Odjednom sam ugledao suze na prijateljevu licu. Vidjelo se tko se kome skriva. Moglo se vidjeti i ko kome smeta. A od tad pa do kraja koncerta jasno se vidjelo i tko koga voli. I koliko god patetično zvučalo, sve je na trenutak postalo tako jednostavno i postojala je samo njihova glazba i ljubav u zraku. I onda sam skužio i taj njihov đir ''jedna za drugom''. Oni sigurno znaju zašto tako koncipiraju koncerte, i možda im ne pođe svaki put za rukom ovo što im je uspijelo u Tvornici. A sva magija koja se desila bila ja toliko jednostavna. Trebalo je samo ne dati publici da skrene ''s teme''. Bez sekunde pauze, kako ne bi stigli razmišljati o svakodnevnim pizdarijama. Fleet Foxes su se marljivo trudili samo kako bi doprli do svačijih trigera. Kako ništa nije slučajno i vjerujem da su dečki iz benda toga svjesni, ciljano su se trudili, a i uspjeli u naumu da dopru da većine, ako već ne i svih onih trigera/indikatora koji se nisu baš popalili u slučaja Nicka Hakima. Nasuprot tom nastupu, sad su radili na najjače, a samim tim Fleet Foxes su mi se činili prekrasni. Možda je meni tu večer trebalo malo više da upijem vibru nego nekom drugom, ali duga polovica koncerta protekla je u drugačijem ozračju. Emotivnijem, življem i sretnijem. Aplauzi koji su znali eksplodirati nakon neke pjesme i dalje bi bili prekidani kontinuiranom svirkom, no sad se oko mene pjevalo i smijalo. Nestalo je priče i ostatak rulje izgledao je otprilike kao da su došli do sličnih zaključaka kao i ja. Nevjerojatno nešto. Neopipljivo a sasvim stvarno. U svakom slučaju, sa jednim bisom na kojem su odsvirane još dvije ili tri pjesme, koncert je trajao preko dva sata, koji su, usput rečeno, prošli puno brže od nekih koncerata koji traju po sat, sat i pol vremena. I tako the end. Pale se svjetla a ja oko sebe gledam ljude punih iskrenih osmjeha kako se grle. O samoj izvedbi nemam puno toga za reči osim da nemam primjedbi, niti drugih zakjučaka osim onog da je vidljivo kako se u bendu međusobno jebeno dobro kuže. I samo ću još citirat Bira koji je nakon koncerta na fb-u između ostalog napisao, a ja to koristim za završnu, ''Na kraju samo sreća i grljenje!''

mario m. // 12/11/2017

PS: link na full size fotogaleriju