Deveti studijski album renomiranih njujorških utemeljitelja power-popa na zasadima punka i new-wavea je gotovo u tančine preslika svih njihovih najvitalnijih karakteristika s konca 70-ih godina kada je sve ovo imalo daleko više smisla.
U raskošnoj produkciji Jeff Saltzmana i Kato Khandwala sa osmeročlanom ekipom glazbenika, Blondie se bez problema šetaju svim onim teritorijima koje su odavno prošli. Ne kaže se uzalud da recept koji pali ne valja mijenjati, mada se u slučaju posljednjeg im albuma "The Curse Of Blondie" iz 2003. osjetilo da je publika očito zasićena i preumorna od njihovih jednoobraznih mainstream pop pjesama. Album je prošao veoma loše (USA no.160, UK no.36), jedini singl skinut s njega "Good boys" je imao solidan proboj u Britaniji (no.12), no Amerikancima on nije značio apsolutno ništa jerbo se nije plasirao niti na oficijelni top-100. Ovakav popriličan fijasko kakvog pamte samo iz vremena debija "Blondie" iz 1976. pošto-poto su htjeli nadomjestiti sa čak tri potpuno bespotrebne kompilacije i jednim live albumom koji su im ipak omogućili dostojanstveno propadanje (u Britaniji su ipak uspjeli prodati nešto više od 100.000 kompilacija).
Ne bih želio prognozirati, ali sve se čini da niti ovaj album neće proći bolje jer mu manjka idealan hit kakav je primjerice bio "Maria". Mada je album pun klasičnih Blondie pjesmama, prvi singl "Mother" objavljen tjedan dana uoči službenog izlaska albuma još se nije pokazao adekvatnim pilotom za proboj u široke medijske mase, a usput, pjesmica je šablonski napravljena u očiglednom maniru hita "Maria". Po svemu sudeći, neće to upaliti... Tako otprilike sve kompozicije ovdje pokazuju velike eklektičke karakteristike njihovih starih uspješnica kao da je za Blondie vrijeme stalo još tamo negdje 1980. Tri reggae komada "The end the end", "Girlie girlie" i "Sunday smile" neoprostivo vuku sve atribute proslavljenog hita "The tide is high" (čak su ugošćeni i duhači), elektronski premazane synth-pop pjesme "D-day" i "What I heard" podsjećaju na dane kada su se na top listama nadmetali sa Gary Numanom, The Cars, Ian Duryijem, Roxy Music, The Bee Gees, te ženskim pop vedetama The Go-Go's i The Flirts, dok samo tek ponekad prisjete da su nekad bili bend sa sklonostima ka punku. Primjerice u žešćoj gitarističkoj pjesmi "Love doesn't frighten me". Tu se još nalazi diskoidna "Wipe off my sweat" sa latino motivima i lirikom na španjolskom jeziku, a mogu je komotno u svoj repertoar uvrstiti Davor Radolfi, Ritmo Loco i Severina. Odmak od klišeja upriličen je u "Le bleu" sa tugaljivim odjekom francuske šansone i ritmu valcera gdje Debbie Harry pjeva na francuskom jeziku, zatim u baladičnoj "China shoes" i najslojevitijoj "Words in my mouth" u kojoj zazvuče poput klasičnog David Bowiea.
Sve je to fino popeglano, tekstualno su probrane riječi i metafore koje bi trebale zaigrati na emotivnom raspoloženju, glazba je posve pitka i stilski jednostavna, ali je kao i u slučajevima Eric Claptona, Stinga i Phil Collinsa produkcija jednostavno 'pojela' ionako vrlo škrte pjesme.
ocjena albuma [1-10]: 5
horvi // 11/06/2011