Jedan od boljih albuma u povijesti hrvatskog rocka je dočekan 'na nož'. Rijetko koji kritičar je shvatio njegovu bit - ljubav. Zašto je svijet lijep u očima nepopravljivog romantika Aljoše Šerića, treba obavezno provjeriti bez obzira na kritike.

Na hrvatskoj rock (i pripadajućoj) sceni može se na prste pobrojati 'novih' imena i bendova koji su uspjeli isplivati na površinu u posljednjih 5-6 godina, te se približiti estradnoj prvoj ligi. Uz Kawasaki 3P, The Bambi Molesters, Stillness, Father, Vatru i Antenat, pa i Elemental i Edo Maajku koji su doduše hip-hop, ali otprilike dijele vrlo sličan krug publike i medija, tu su odnedavno uskočili i Kinoklub, pa i Brkovi. Naravno, Ramirez je uz Vatru jedan od prvih bendova kojem je uspjelo još u prvoj polovici prošlog desetljeća približiti se rejtingu naizgled nedodirljive moćne gomilce s ostavštinom prošlog stoljeća zacementirane komercijalno nedostižnim rivalima poput Majki, Pipsa, Let 3, Hladnog piva, Urbana i The Beat Fleet.

No, Ramirez kao niti jedan od navedenih 'novih' bendova nije toliko raslojio kritiku i publiku pro et contra. Dok su ih na samom početku karijere hvalili i najeminentniji kritičari, s vremenom se oko njih počela stvarati kontradiktorna medijska atmosfera koja varira od hvalospjeva do gotovo negativnih konotacija. Zamjeralo im se svašta, no kako god, Ramirez je jedini hrvatski rock sastav koji je na svojim albumima uspio dovući duh kurentnih svjetskih indie-rock trendova 21. stoljeća bez ikakvih čeprkanja po retru i bez ziheraških poteza igranja na prokušane standarde. Oni su se smijelo upustili u trend, no, na žalost su dokaz da unatoč tome što svjetske vedete poput Franz Ferdinanda, Placebo, Muse, Arcade Fire, The National, !!!, Editors, Coldplay (U2 i Radiohead ne treba niti spominjati) ovdje imaju medije, kritiku i ogroman auditorij koji iz tko zna kakvih razloga jednostavno nisu spremni prihvatiti na isti način domaće favorite koji po ničemu osobitome ne odudaraju i ne zaostaju od svojih proslavljenih kolega. Okey, tu se sada može trabunjati od nemila do nedraga, međutim, nekad davno u vrijeme novog vala nikome nije smetalo što je kompletna scena dobar dio svojih hitova maznula i iskopirala od brda provjerenih aduta, ili iz nešto bliže prošlosti, također nikome nije niti padalo na pamet da nešto spočitava i pametuje o svim onim očitim krađama i krađicama velikog seksteta (H. pivo, Pipsi, Majke, Let 3, TBF i Urban). Danas kad imamo jedan pravi suvremeni indie-rock bend kao što je Ramirez, našlo se gro onih koji su naoštrili zub spremnih na radikalni zaključak da je to jednostavno besramna krađa. Tja, šta bi tek onda trebalo reći o Štuliću, Bori Čorbi i Bregoviću, tri najjača rock autora koje je ex-Yu imala? Isuse, koliko su samo oni toga pokrali i omastili brk...

Stvar je u principu jednostavna. Nekim ljudima smetaju trendovi, osobito kad u vlastitom dvorišu nađu 'svjetsku žvaku' koju smatraju pozerstvom, pretencioznom arogancijom i snobizmom. Zato primjerice nije mogao isplivati niti jedan grunge u ranim 90-im, niti jedan techno, industrial ili nu-metal izvođač na prijelazu dva stoljeća, a iz istih razloga će biti neprihvaćeno svako novo ime koje će svoje kreacije šivati u nekom nadolazećem, megapopularnom i svjetski općeprihvaćenom modnom dizajnu. Dokaz je to kako je došlo neko blesavo vrijeme otužnih karmina kada jedan stil i žanr treba doživjeti svoju medijsku smrt da bi ga se prihvatilo kao posthumno vrijedan i u našem dvorištu. Apsolutno bezvezan, zatucan, malograđanski i zaostali aspekt gledišta koji nadebelo podsjeća na staru babu koja je nesposobna ovladati mobitelom, kompjuterom i internetom, pa stoga tvrdi da sav taj moderni svijet ne vrijedi ni pišljiva boba...

A sad, slušajući ovaj posljednji, četvrti album "Svijet je lijep" dolazi se do gotovo identične situacije kada je davne 1974. publika na američkoj turneji tada najmodernijeg britanskog benda Roxy Music tražila da sviraju rock and roll. Ferry im je nonšalantno odgovarao 'pa mi jesmo r'n'r bend', a nakon što im je turneja neslavno propala jer je publika napuštala koncerte, njegova izjava da 'Amerikanci nisu previše bistri' stajala ih je definitivnog američkog uspjeha. A i paralele između ovog albuma i starih Roxy Music radova su veoma bliske; Ramirez osim što ima suvremen, takoreći klasičan britanski rock-pop zvuk koji je u 3-4 koljenu ustvari nastavak Roxy Music preko utjecaja U2, Radiohead, Coldplay, Placebo, Muse... također slijedi Ferryijevu etiku pisanja senzibilnih pjesama o emocijama, izgubljenim ljubavima, provodima, individualnim filozofskim preokupacijama i općenitom društvenom životu s visokim standardima. Da, Ramirez su jedan od rijetkih hrvatskih bendova koji se obraćaju iz elite i ne traže inspiraciju u socio-političkim svjetonazorima, pa su time još dodatno degradirani u očima onih koji od r'n'r bendova traže ucviljene i agresivne buntovnike spremne na pobunu, šovinizam, seksizam, perverzije i sav pripadajući revolt. Romantizam u naše publike nije imao osobito dobru prođu izuzev slučajeva rane Boe, Dorian Gray, Denis & Denis, Bastardza i Jinxa koji su na vrijeme uhvatili idealni 'modni' trenutak svjetskog 'nježnijeg' đira no.1. Na žalost. A Ramirez bi, da su britanski bend zasigurno imao sve simpatije medija i publike, te bi ih se u našem malenom dvorištu prihvatilo istom mjerom kao i sve navedene britanske vedete. Čudni smo mi ljudi. Britansko je super, a domaće je podcijenjeno...

Osim toga, sve ove usporedbe Ramireza sa velikim bendovima su komplimenti isto kao što su poredbe Majki sa Iggy Popom i MC5 ili nebrojeno mnogih domaćih izvođača sa Metallicom, Nirvanom, Pistolsima, Gunsima, Zeppelinima, Floydima, Stonesima, Beatlesima, Claptonom, Dylanom, Springsteenom, Lizardima, Green Day... Priznate i dokazane vrijednosti su standardi koje valja slijediti i prekrojavati po vlastitom autorskom nahođenju. Nedajbože da nam prvu ligu čine klonirani izdanci Status Quo, Manowar, Huey Lewis And The News, David Hasselhoffa i Plavog orkestra, ha-ha-ha?

Evo, nakon više od decnije prilično uspješne karijere, Ramirez je odlučio da se nakon albuma "Svijet je lijep" povuče sa scene. Mada to još nisu javno obznanili, vođa benda Aljoša Šerić je u jednom slučajnom razgovoru naveo da ta opcija itekako dolazi u obzir zbog manje-više svega navedenoga u gornjem kontekstu. Možda će napraviti jednu dugačku pauzu, a možda se više uopće neće niti vratiti. Uostalom, Ramirez je također jedan od zaista rijetkih hrvatskih bendova kojima novac i zarada nije prioritet. Radili su ono što su voljeli i nisu bili robovi nikakvog klasicizma. Zato i jesu suvremeni bend s visokim standardima i mogu si dozvoliti luksuz da nisu opterećeni trivijalnošću.

Sad naoko izgleda da je sav posao oko ovog, možda uistinu posljednjeg albuma u karijeri ispao samo labuđi pjev, ali nije tako. Jest da "Svijet je lijep" nije njihovo ostvarenje koje obara na prvo slušanje i da nema izrazito komercijalnog hita kao što su bili "Iste cipele", "Sve je OK", "Ništa posebno" ili "Učini nešto danas", no on ima vrlo interesantnu priču koja se uočava tek sa pomnim raščlanjivanjem segmenata od pjesme do pjesme.

Gledajući s površine, ovo je jedna fina ljubavna drama koja recimo traje nekih tjedan dana, naoko bez većih trzavica, ali tamo gdje se Aljoša kao kompletan autor svih tekstova iskazao su sofisticirane teme iza kojih baš i ne stoji fabula klasične sapunice. Album ima svoj idealno odvagnut koncept s odličnim fikcijskim uvodnikom "Nedodirljiv" u kojem se glavni lik jednog jutra budi kao visok čovjek kome se izoštrio vid, povećao apetit i istanjile bore, a samim time, budući da se odlično osjeća u novom izdanju, počele su mu se događati vrlo lijepe stvari. Uglavnom, oko njega svi se vole, razmišljaju o pozitivnim stvarima i daleko na horizontu nema apsolutno nikakve crne slutnje. Pokušamo li uopće zamisliti jedan takav dan ili tjedan u kome će sve biti idealno po mjeri bez ikakvih svakodnevnih trzavica, turobnih socio-političkih i društvenih prilika, nestašica i općenitog pada ljudskog morala, djeluje kao nemoguća sanjarska idila života o kome ustvari svi maštamo. Kroz niz pjesama se provlači ljubav kao glavni motiv i pokretač života, a završnica albuma sa dvije posljednje teme "Pogrešan odgoj i promašene mete" i "Žene su lijepe kada plaču" dolaze kao stanoviti 'spust na zemlju' i povratak u 'normalu'. Prva je lamentacija o uobičajenom subotnjem izlasku sa željom da se uhvati partner, a druga je pomalo i mačoidni gard nakon neuspjeha i razočarenja. Dakako, sve je to veoma lijepo i poetski ispričano kroz osebujne i emotivne stihove koji ne govore u prvom licu jednine. Veoma intelektualno, i to je jedan problem više. Ili plus. Kako za koga...

Dvije ključne pjesme albuma "Od svjetla i ptica" i "Spašen" su zasigurno najveći Aljošin pogodak dosadašnje karijere Ramireza. U njima je dosegao status samog Bono Voxa kao tekstopisca lukavo se posluživši tehnikom velikih pjesnika koji su s malo, ali idealno probranih riječi kazali uistinu velike stvari. U ovom slučaju, ove dvije pjesme su duboko sofisticirane teme koje indirektno aludiraju na postojanje savršenstva i težnje ka njemu, apsolutnom univerzumu. Točnije, Bogu. Kompariranje 'tvoje' boli, tableta, bolničkog hola, infuzije, bijele sobe, mraka, bolničkog odjela za bolesnike oboljele od raka, vječitog umora i bolesničkog posta u pjesmi "Od svjetla i ptica" sa nečime što je 'mnogo više od toga', što je 'zveket i udar groma, plamen, žar i topli ljetni dan', a naposljetku poput biblijskih psalama 'satkano od svjetla i ptica' može biti samo jedino On. Doduše, ova pjesma se može protumačiti i kao nada oboljelom od raka, ili bilo koje neizlječive bolesti (laž, za sve bolesti su otkriveni ljekovi) ili oda savršenoj ovozemaljskoj ljubavi, ali u principu, zar nas kršćane Sveto pismo ne uči da je Bog 'savršena ljubav'?

"Spašen" je daleko najmističnija tema albuma i jedan je od najintimnijih Aljošinih trenutaka kada se potpuno ispovjeda ogoljavajući se iskreno skroz do srži. U raskošnoj fabuli albuma koja obiluje ljubavnim melodramama i mnogim intimnim situacijama, ova pjesma možda preuranjeno sjeda na samu sredinu albuma kao finale prije finala. Nije mi zaista poznato da li je Aljoša vjernik i istinski kršćanin poput Bona i U2, ali u ovim stihovima on pokazuje da je sposoban suočiti se sa nečime što kršćanska religija sustavno odbija detaljno objasniti - smrt i odlazak duše u raj. Da ne trabunjam kako crkva već dva tisućljeća uči i zastrašuje samo pričama o paklu i raju, da ne priznaje nikakva iskustva onih ljudi koji su bili u kliničkoj smrti i doživjeli su 'život poslije života' i o tome da 'moraš biti dobar da bi došao do raja', ova pjesma pokazuje mnogo više od toga. Čak i metafizičkog sa čime se crkva također gloži. Pjesma naime govori o 'čekanju' koje može biti i idealan trenutak za veliki uspjeh u karijeri benda (ali se očito na to ne puca mada se spominje da je 'strpljenje kunst'), već o kibiciranju 's okom na meti i palcem na orozu' da se 'uhvati tren'. Kroz sofisticirane stihove, Aljoša kaže 'znam da je teško ostati velik, živjeti s greškom, ne postati relikt/ pregristi jezik, naoštriti koplje i čekati plijen... strpljenje je 'kunst', zgoditak je očit/ učiniti propust, bio bi zločin/ s okom na meti i palcem na orozu, hvatat ću tren... ne poričem sreću, tuđa me rijetko žalosti i u namještenom meču grizem do kosti/ na startnoj ravnini u miru i tišini, osluškujem znak'. I onda slijedi refren 'čeka me najljepše, ponos i pobjede/ sjesti ću nasmješen, otrpit ću objede/ kad svi promaše dočekati ću bitno, ono najslađe... ja biti ću spašen'. Po ovim stihovima se može zaključiti da je Aljoša koncept albuma barem na kratko usmjerio u duhovnim aspektima, mada su oni višesmisleni i mogu aludirati na 'bacanje udice' pred djevojke ili čekanje pogodnog trenutka za kulminaciju benda u komercijalnim okvirima. Ili, nešto sasvim deseto. Ali kako god, pjesma je univerzalna i izabranim rockerskim leksikom navodi na postojanje one božanstvene 'biti' umjetničkog, u ovom slučaju veoma blisko povezanog sa metafizikom koja se sukobljava sa tisućljetnim tabuima crkve. Uostalom, U2 su kroz veliki niz svojih pjesama govorili na vrlo sličan način objedinjujući ovozemaljski život sa apsolutnim univerzumom. I uvijek se povlačilo jedno te isto pitanje: o čemu to točno Bono govori?

Ne kažem da je Aljoša Božji izaslanik na Zemlji koji je predodređen da poput apostola širi Njegovu misiju, a uostalom, nije niti Bono svetac, ali obadvojica imaju veoma sličnu autorsku karizmu da govore o borbama za 'savršenu ljubav' na sofisticiran način. Rock bendovi poput njih piju, puše, žive neuredan život, ali imaju daleko veći i bolji učinak od crkve, pa nije nikakvo čudo što se već dobra 3 desetljeća rock kroz niz slučajeva zavukao i u tu nekad veoma ograničenu instituciju. Važno je djelovati, a ne samo pričati.

Čudno je da nitko u dosadašnjim recenzijama ovog albuma nije primjetio vitalnu karakteristiku ljubavi kao glavnog faktora oko kojeg se okreće svijet. Očito su svi zaluđeni svakodnevnicom, pa više ne primjećuju ljepotu iskrenih rock pjesama u kojima više nije presudno 'krivo more', 'sjetan pogled djevojke u sutonu tihom' i 'princeze' kao nimfe. Aljoša bi mogao jednog dana isporučiti najcrnje kronike ljudskih dnevnika budući da je profesionalni pravnik svakodnevno suočen sa najtužnijim, najbizarnijim, najsiromašnijim, a i najbogatijim slojevima društva, ali on je u svojoj suštini rock poeta koji sve te svakodnevne prikaze i doživljaje poput svećenika zakletog na šutnju ne izbacuje u javnost. I to je također jedan od cijelog niza presudnih faktora zašto se stvorila negativna klima oko Ramirez, a u principu, sve su to gluposti vrlo slične koje su pratile neke najmodernije rock bendove u povijesti. Kad se govori o emocijama i romantici, mnogi uopće zaboravljaju važnost 'svete ljubavi' i 'kućnog ognjišta' na koje Aljoša neprekidno vraća.

O glazbi se može ovdje također mnogo toga govoriti, ali ja osobno Ramirez doživljam s apsolutno pozitivne strane koja je jedna od najljepših zvučnih priča na ovim područjima još od vremena prvog albuma Boe iz 1981. Sjajan dance-rock, ako ćemo pravo, uklopljen idealno u trend novovjekovnih strujanja s malo progressive-rock konotacija, odličnim Aljošinim vokalima koji su puni senzualnosti i nenametljivosti bez ikakvog pretencionizma, mnoštvo ambijentalnih gitara Saše Jungića koje asociraju na cijeli niz velikih imena (od U2 i Simple Minds, Bowiea, Talking Heads do Franz Ferdinanda i Bloc Party), mekanih pletećih basova novog člana Tomislav Šuška koji su prava reminiscencija melodijsko-ritmičkih tehnika s varijacijama između Derek Forbesa (Simple Minds), Mick Sweeneya (Classics Nouveaux), Peter Hooka (Joy Division, New Order), pokojnog Mick Karna (ex-Japan) i naravno, Adam Claytona (U2) koji je učio upravo baš od njih. Ritmove prepletene prozračnim harmonijama synthova niti ne treba spominjati, odreda ovdje je 12 izuzetno plesnih pjesama kakve manjkaju mnogim bendovima sa uhljebljem u new-wave/ post-punk/ brit-pop kontekstu. A melodija ima koliko ti srce hoće koje variraju u rasponu od "Achtung Baby" albuma U2 sve do već navedenih novovjekovnih britanskih vedeta.

Posebnijim pjesmama se uz spomenute "Nedodirljiv", "Od svjetla i ptica" i "Spašen" izdvajaju plesne "Da li me voli", "Berlin", te tromija, Muse progressiveom okupana "Zbog nas" i finom pop etkom nabijena "Od nas očekujem najviše (output)".

Raditi cirkus od ovog albuma je slučaj stare babe s placa. Ovo je moderni indie-rock album 21. stoljeća. Onome kome ne odgovaraju Aljošini vokali i tekstovi, te cijela infrastruktura zvuka Ramireza, pristaju na 'prosječnost', upravo ono o čemu govori zadnja stvar "Žene su lijepe kad plaču".

Impresivno.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/07/2011