Teško možda za povjerovati, ali pred nama je najbolji, najluđi i najoriginalniji alternativni album 2011. godine. Slušati ga pojačano. 'Nagriza' opasno.

Četiri godine čekanja. Ne znam koliko puta sam u posljednje tri-četiri godine odlazio na njihovu web-stranicu da saznam neke novosti jer niti sam ne mogu objasniti točno zbog čega me povuklo to njihovo ludilo o kome se kod nas vrlo malo zna mada sam napisao recenziju prvog albuma "Tofutopia". Ne vjerujem da ovaj bend nije nikome zanimljiv, samo je stvar da informacije o njemu nisu kolale po uobičajenim underground krugovima. Ja sam ga sasvim slučajno otkrio i urezao mi se u srce kao abnormalno lud i poremećen grindcore, death, metalcore, hardcore, pa i post-metal bend sklon najrazličitijim vragolijama. Taj prvi album je bio opak, razmrdan i katkada noiserski težak poput Killdozera, imao je 20-tak pjesama (bonus je iznosio 4 skladbe) i sve su odreda bile vrlo kratke, neke i manje od pola minute dugačke kompozicije. Ali kakva je to ludnica bila...

A onda su od trojca prerasli u kvintet. Jezgri benda koju čine - Andrew LaCour (vokal, gitara), Josh Dulcie (bubnjevi, prateći vokal) i Jake Smith (nekad bas i prateći vokal, a sada samo gitara), pridružili su se Zack Bailey (bas) i Ben Rudolph (glavni vokal). Neki od članova radili su sa drugim bendovima, pa je izdavanje ovog albuma otezano veoma dugo, a na myspace im je više od dvije godine stajala informacija 'new album coming soon'. I danas to zvuči sasvim drugačije, discipliranije, kontroliranije, ujednačenije, te mnogo prihvatljivije za širi krug audijencije. Pjesme im više nisu svedene u minorne okvire, već su sada u 'pop' formatu koji iznosi impozantnih 3-4 minute, stil su potpuno promjenili, za neke je to šteta, a za neke veliki napredak. Pjesme su melodične, neurotične, pune zavrzlama, bubnjarskih vragolija, psihodeličnih izleta (npr. "Downward" ili naslovna "Erode"), a aranžmanska tehnika gitara izgleda kao da stremi ka metalcore - math-rocku i progressiveu. No, to je još uvijek dovoljno ludo, ali ne poput prvijenca "Tofutopia" koji i dalje ostaje kao trajni dokument nevjerojatnog ludila... Oni koji se sjećaju benda Circus Lupus sa Dischord Records (a pomalo zamiriše i na Fugazi), ovdje će pronaći vrlo slične, ali veoma rastrgane pjesme (recimo "Implosion" i "Destitution" pojačane sa hardcore etažama). Kao jedne od uzora, Khann su svojevremeno navodili At The Drive-In što se vrlo lijepo uočava u pjesmi "Heroic dosage" koju su nadogradili sa abnormalnim ludilom i čitav manijakalni rejting benda su stavili na višlju razinu koja ima i natruha Mastodona. Samo 9 pjesama svjedoči o iznimno kaotičnom hardcore ludilu i nevjerojatnom autorskom kredibilitetu. Sve je tu i dalje prljavo do daske, puno neobičnih aranžmana i odličnih tekstova, te ću biti toliko slobodan da ovaj album stavim u rang najboljih i naoriginalnijih ostvarenja 2011. godine. Ne da mi se sad pričati razloge jer ih ima i previše, ali ovaj album jednostavno morate poslušati jer su Khann s njime mnoge razvikane zvijezde alternativnog rocka, hardcorea, screamo punka, noisea i progressivea jednostavno pomeli pod tepih. Zadnja pjesma "Dark" koja iznosi skoro 10 minuta podsjeća na naše fantastične Joe 4, ali ne vjerujem da su ovi momci iz Oaklanda ikada u životu slušali naše dečke koji ipak nisu toliko opičena branša.

Kakva drastična promjena od benda. I to odlična! Ovaj album će se otkrivati s vremenom.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 27/08/2011

PS: uopće se ne bih čudio da ih neka velika zvijezda za nekih 20-30 godina prizna svojim uzorima.