Neobičan debi ex-yu gastarbajtera u Švedskoj predstavlja čudnovati kompleks punka, new-wavea i progressivea. Veoma interesantno djelce...

Da je ovaj bend kojim slučajem britanski, NME bi im vjerojatno dao neku titulicu tjedna zbog 2-3 pjesme, a ako ne, onda bi se zasigurno pronašao u nekom kratkotrajnom alternativnom top-5 fahu. No, bend dolazi iz Švedske (Malmo), a čine ga troje gastarbajtera s ovih naših regionalnih područja, te jedan Šveđan. Oni su Nataša Papić iz Sarajeva (piano, klavijature, vokal), Dževad Ustamujić iz Višegrada (gitara, vokal), Dragan Grmuša iz Kule (bubnjevi) i Morten Andersson (bas, vokal), a na Slušaj najglasnije su došli posredstvom Bekim Gašija iz benda The Urko's koji im je radio omotnicu ovog prvog izdanja.

Za razliku od The Urko's, ovaj kvartet umije da svira homogeno i kompaktno, te su napravili izuzetno neobičan križanac punk/new-wavea i sympho-progressivea sa četiri skladbe na srpsko-hrvatskom i jednom, koliko mi se čini, na švedskom jeziku. Stil im je sasvim lucidan; u svakoj pjesmi su nanizali jedno 4-5-6 različitih žanrova, te obavezno barem u jednom njezinom komadu posve pošandrcaju. Jeste, u opisu žanra stoji im 'alternativ/ progressiv/ punk/ rock', ali to je tek samo toliko da otprilike predoče svoju neobičnu ekscentričnost. Ima tu još štošta...

Ali, prvo se pozabavimo najupečatljivijim dijelom benda - vokalom Nataše Papić. Istina, nema osobite glasovne mogućnosti (negdje u rasponu minornog mezosoprana), ali ima srce i energiju koju pretvara u maničnost podsjećajući na Toyah i Ninu Hagen sa ciktanjima i posve otkačenim kreveljenjima koje nisu strogo kontrolirane. Njezina izvedba u svakoj pjesmi donosi posebnost, originalnost i autentičnost, te vjerujte, ovakav način interpretacije se ne zaboravlja samo tako. Oni tukci u žirijima tipa 'hrvatski idol' i sličnih bedastoća koje kao služe za otkrivanje talenata bi je odmah otkantali jer ne poštuje nekakve klišeje komercijalne industrije; ona je prava alter-rock/punk pjevačica kakvih uistinu manjka još tamo od vremena bendova Missing Persons (Dale Bozzio) i suludih Plasmatics (pokojna Wendy O. Williams koja je motorkom rezala gitare na koncertima). Tko zna kako će teći njezin daljnji vokalni rad, ali na ovom debiju je uistinu otkačen i opičen 100%!!! A pjesme... Pa, krenimo redom, nema ih mnogo i relativno su kratke (u prosjeku oko 4 minute). Uvodna "Skoro svaki minut" počinje finim plesnim new-wave taktovima, jezgrovitim riffovima i jednostavnom minimalističkom melodijicom piana, onda prelazi u lagani tempo indie-rocka a'la Coldplay, pa odjednom uskoči u ska ritam, te se s nekoliko promjena vozi po čudnovato sročenom aranžmanu u kojeg je ubačeno svašta. Gain, wah-wah i distorzirane gitare, tempovi koji variraju od laganih do hardcore-punk, alternativni rock elementi, te sve vrvi s dojmom da će im se svirka svaki moment raspasti zajedno sa ciktavim Natašinim vokalom. Ali upravo to i jeste njihova glavna karakteristika koja ostavlja efekt namjerno poremećenog nesklada, kaosa i zbrke. Pravi art-punk s progressive etikom. "Rat i mir" opet ima sasvim drugačiju priču. Tempo je rascjepkan, gitara radi različite sekvence (riffovi i improvizacije), središnji dio ima kratku solističku piano dionicu, pa zatim iskoči sirovi štim nalik na black metal tehniku i jednostavno od početka do kraja sa rastrganim riffovima i svim ovim kreni-stani tempovima uistinu ne znate što možete očekivati tokom ove 3 minute. Najluđa "Serotonin" otpjevana na švedskom (tako mi se barem čini) počinje nešto kao mekši Fucked Up, a onda ga opiče doslovce u ekstremni black-metal/ hardcore-punk; Nataša se dere oporo i grubo, priskače na vokalu i Morten, a ostatak infrastrukture se gradi na slojevito ultrabrzoj psihodeliji gdje pokazuju i znakove eksperimentalizacije. "PP" je nekako najprijemčljivije radiofonične strukture sa gain gitarom (malčice zazvuči poput "Smells like teen spirit"), brzim new-wave ritmom, sitnim synth efektima koji pristižu u taktovima, te ovaj prvi dio skladbe dosta nalikuje na rane Pere Ubu, XTC i Talking Heads. Središnji dio kompozicije je pak posve drugačiji u čistom sympho-rock okružju sa harmonijama klavijatura, laganim tempom i gitarističkim improvizacijama kao da su odnekud iskočili Yes otprilike iz razdoblja albuma "Close To The Edge" (1972). Finale pjesme revitalizira prvi dio kompozicije, te je ova kao takva zbog jednostavnosti i emotivno frustriranog teksta nekako najkompaktnija za radijsku upotrebu u širokom smislu. Posljednja "Tu je kraj" u baladičnom indie-pop/rock raspoloženju 'spušta' ovaj ekscentrični rad sa turobnom emotivnom letargijom gdje se Nataša najviše posvetila piano melodiji u pratnji vrlo dobro ugođene gitarske raskošnosti.



Sve ovo je još uvijek prilično sirovo (koliko mi se čini bend ne radi dugo), ali ima vrsne performanse koji upućuju na stilsku originalnost i neopterećenost nekakvim žanrovskim pretincima. Dobar dio tekstova se ne razumije zbog svih onih Natašinih podvriskivanja, a i čestih frekvencijskih lomova neujednačene i neispeglane produkcije, ali mislim da im i nije bio prioritet, barem na ovom radu da sve bude uredno i čisto. Ovakvo prljavo i poprilično zamusano ostavlja dojam divljine i neandertala u pozitivnom smislu, te podsjeća djelomično na rane albume The Fall. Uglavnom, ovdje ima svega i kao takvo je odličan početak benda od kojeg ćemo u budućnosti možda dobivati veoma interesantna ostvarenja.

Nakon objave ovog EP-ija, promjenili su ime u Anemia, a na skoroj mini turneji po Vojvodini (23.XI Zrenjanin, 25.XI Novi Sad i 26.XI 2011. Kula) odlaze u novosadski studio Vladimira Radusinovića - Radule iz Atheist rap gdje snimaju svoj debi album.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/09/2011