Ne sjećam se da je u zadnjih 30 godina na svjetskoj sceni ponikla ovako loša i bezidejna supergrupa koja se može usporediti sa naša 4 asa. Ajde, da se ljepše kaže, nije bend loš, nego su napravili katastrofalan album. A to dođe skoro pa na isto jer se rijetko događalo da supergrupa ostane dulje od debija.

Osim što im je glavni i osnovni prioritet da podjele zaradu, ovaj sasvim sigurno kratkotrajni projekt malo je razbudio glavnu zvijezdu Mick Jaggera koji više nije znao kako da ubije dokolicu zvanu dosada. Njegovi Stonesi su neaktivni već jako dugo, a album nisu radili 13 godina, pa se zaželio studija, nastupa uživo, a možda i turneje. Nazvao ga je tako njegov stari ortak Dave Stewart iz nekadašnjeg velemajstorskog pop dueta Eurythmics koji mu je davne 1987. zaslužan za onu solo katastrofu od albuma zvanu "Primitive Cool" da mu kaže kako je u svojoj kući u St.Ann's Bayu na Jamajci slušajući zvuk, molim te lijepo, veš mašine, došao na ideju spojiti indijsku glazbu, rock i, a pa šta drugo nego reggae.

'Bože moj, ajme ideje!', poviknuo je u slušalicu stari Miško Mile Miki iz Londona i onda je odmah angažirao ni krivog, ni dužnog A.R.Rahmana (pravim imenom A.S. Dileep Kumar), indijskog multiinstrumentalista, valjda prvog kojeg je pronašao ukucavši u google pojam 'musician from India'. A Rahman osim što svira klavijature, synth, piano i harmonij, u svojoj domovini je karijeru osrednje poznatog šlageraškog muzičara orijentirao na veliki ekran s vremenom se nametnuvši kao kompozitor za filmove. Pokupio je i brdo nagrada, snimio gomile soundtrackova za filmove (oko 400-500 komada, ne zna im se broja) koji su odreda na indijskim tamil, hindi i telugu jezicima, a onda je 2009. poput super-ultra-turbo-delta TLX heroja i neuništivog radoholičara Franci Blaškovića na speedu snimio više od 100 albuma za godinu dana za filmove razne - igrane, dokumentarne, ratne, serije, sapunice, iz povijesti, iz budućnosti, crtane, crno-bijele, crne, bijele, u bojama, nijeme, glasne, najglasnije, razvijene negative... U prosjeku je svaki treći dan snimio po jedan album, ma ne možeš vjerovati koliki je to Franci Blašković od talenta kome treba dvadeset i sedam dana više da snimi ploču. (Franci, Franci, nikad ništa od tebe, na tvom terenu te porazio harmonikaš iz filma "Ko to tamo peva"). I onda se zahvaljujući ovom kuriozitetu za Rahmana zainteresirala hoolywoodska i britanska režiserska ekipa angažiravši ga da radi glazbu za film "127 Hours" znajući da će soundtrack biti gotov prije nego si glavni glumac odreže ruku. Nadam se da ste gledali film. Zanimljiv je, ali glazbu vjerojatno uopće niste zapazili koliko je interesantna jer ju Rahman piše, sklada i snima otprilike onom brzinom kako Kosorica mjenja broševe.

Zatim je Dave rekao: 'ajde da angažiramo i nekog crnca pa ćemo dobiti multietnički projekt, to ti je danas jako popularno ako si čuo što rade Manu Chao i Gogol Bordello. Evo, uzmimo nekog od Marleya, ja ti s njima svako malo zarolam po koju žižu, pravi su to momci, a mlada ti raja danas otkida na etničko šarenilo, dubove i ima još jedna mjuza, čini mi se da je zovu dubstep, ali mi nije jasno zašto na nju nitko ne stepa'.

'Je?', začuđeno će Mile, 'jel to nešto kao "Cherry oh baby" ili "Feel on baby" Stonesa?

'Ma i nije baš tako, ali ima tu nešto sličnoga', kaže Dave i već nakon prvog vikend roštilja uz pivo i maricu, četvrtim članom ove superteške bande je postao strahovito iritantni reggae/ragga/rasta vokalist Damian Marley.

Mile Miško Miki se nešto promišljao par dana, pa zove on Jamajku: 'a ćaća ga jeba, ma kakav ti je to bend gdje nema koke? Trebamo komada. Si vidio onu plavojku Joss Stone, kakve dobre cice ima, ma nećemo valjda Susane Boyle pozvati, jebeš glas, treba stas, pa niti ja nisam nikada naučio pjevati, znam urlikati i sve sam zavarao da znam pjevati, a to sve zahvaljujući stasu, gardu i stavu'. I bješe tako, pa dođe i lijepa Joss Stone da im popravi katastrofalan vizualni dojam. Naravno, ne treba niti spominjati kako su svi skakali do neba kada ih je nazvao Miško Đeger. Kakve su to tetrevenke bile! Priča se po selu da su nestale sve zalihe domaće rakije...

I onda kada su se svi konačno skupili početkom 2009., a gdje drugdje nego u Los Angelesu (studio Jim Henson), odmah su počeli problemi sa Rahmanom koji je inzistirao da album mora biti snimljen za 3 dana jer on do konca mjeseca mora završiti još barem desetak soundtrackova od čega je jedan za seriju koja traje par godina i emitirati će se po dvaput dnevno bez repriza.

'Jebemti, na to nisam mislio', razmišljao je Đeger, 'vidiš vraga, ja osim onog solo albuma 2002. kojemu se više ne mogu niti sjetiti imena nisam napisao niti jednu pjesmu, a on bi da mu sad za 3 dana napravim kompletan album. Pa kako, kad nemam blage ideje o čemu uopće da pjevamo?', krišom se ispovjedao Daveu.

'Ništa ne brini, razmišljao sam o tome', kaže Dave, 'poanta je u tome da svatko od nas petoro mora ravnopravno sudjelovati u skladanju. Takav je dogovor, pare djelimo na 5 jednakih djelova, zar si zaboravio? Ti samo prati šta je kome kakva ideja sinula, pa malo dodaj nekih stihova od Stonesa koje nitko neće primjetiti'.

Nekako se uspjelo skrpati 6 pjesama za 3 dana, Rahman je snimio svoje dionice i odletio u Indiju, te usput na laptopu u avionu snimio dva albuma. Gledali su oni njega kako se mahnito žuri svirajući harme svakih 20 sekundi gledajući na sat da tih 4 - 4 i pol minute u svakoj pjesmi što brže prođe, a onda kad su u jednoj od rijetkih pauza Marley i Josh Stone razgovarali s njime, došli su na ideju da jednu pjesmu treba napraviti na njegovom indijskom jeziku.

'Ma nema kod mene indijskog jezika, kod mene ti se govori ne znam niti sam koliko jezika, ali indijskog nema kao što niti vi nemate jamajčanski, američki ili europski jezik', kaže im Rahman.

A sve to je načuo Miško i predložio sanskrit u kojeg se ne kuži niti najmanje, ali je jedini jezik iz Indije za kojeg zna da postoji jer su oni nekad davno sa Stonesima nešto prćkali tražeći prevoditelje dok su radili "Their Satanic Majestic Request" i fumali vreće trave.

'Ne bih se složio da je to dobra ideja', kaže im Rahman, 'bolje na telugu ili hindi jeziku, taj govore skoro svi, a sanskrit govori jedva 15.000 ljudi. Ako ćemo pjesmu staviti na indijsko tržište, nitko je neće razumjeti'.

'Ma bolje da je tako', ionako nitko ne treba razumjeti kaže Miško, a Rahman primoran naredbom velikog gazde nabrzaka sklopi neki tekst o indijskoj narodnoj uzrečici 'istina uvijek pobjeđuje' i prevede je kao "Satyameva jayathe" koju su svi vokalisti i ružni i lijepi ovjekovječili svojim semantičkim grehotama. Kad je Rahman čuo šta su napravili, a nisu htjeli izdvojiti koju tisućicu dolara da im on iz Indije dovede pravog pjevača i govornika tog jezika, odsvirao je svoj završni solo, pokupio kofer i molio Krišnu da se pjesma nikad ne objavi u njegovoj domovini. Ali vidi vraga, bez njegova znanja su je, valjda u inat, objavili kao drugi singl tjedan dana prije velikog indijskog praznika, Dana nezavisnosti sredinom kolovoza 2011. Sreća njegova što su posve neupućeni pjesmu plasirali preko Radio Mirčija koji se čuje u samo 22 grada u Indiji, pa bruke skoro i da nije bilo jer se pjesma vrtjela u vrijeme kada su svi na molitvi...

Osokoljeni Rahmanovim brzinskim skladanjem, ovaj poker asova je bez njega u samo 10 dana napisao i snimio 29 pjesama što znači da bi uz ovih 16 koje se nalaze na ovoj strahoti od albuma mogli dobiti i njegov nastavak.

No, najniži spust kojeg su uspjeli ostvariti su plitki reggae/ ska pjesmuljci kakve više ne rade niti UB40 ("Unbelievable", "Miracle worker", "Beautiful people", "Common ground"), ali daleko od katastrofe nisu niti lagani soul komadi ("One day one night", "Rock me gently", "I don't mind", "World keeps turning") u kojima su posve pogubili konce prtljajući sa reggaeom, gospelom i nečime što bi trebalo zazvučati poput trip-hopa i pop-bluesa za Joss Stone. Miki se zaželio i rokačine, pa su mu napravili i nekoliko tipičnih Stones raspoljotki, ali kako to uopće da štima kad na gitari nema Richardsa. Pjesme "Energy", "I can't take it no more" i "Warring people" samo prizivaju duh Stonesa, ali ako ništa i to je barem nešto ako nekome zatreba... A prvu i zadnju stvar su napravili u dancehall tempu, onako da bude moderno kako oni misle da je to sad u trendu ("SuperHeavy" i "Hey captain").

Ma mogu oni raditi što god žele, imena su koja uvijek imaju ekonomsku prođu pa makar da naprave i još neinventivniji nastavak. O Dave, Dave... hoće li sljedeći SuperHeavy biti inspiriran možda frižiderom ili mikrovalkom?

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 12/10/2011