Riječ kaos su si ovi Zagrebčani očito zapisali velikim slovima na svoju zastavu. Njihove pjesme nose imena poput: "Thrash Burn Kill", "Servant of Destruction" ili "Descending Into Chaos". Po ovoj zadnjoj su nazvali i ovaj svoj album prvijenac. Ukupno devet pjesama u stilu klasičnog thrash metala stare škole. U kome još jednom oživljavaju vremena Bay Area bendova. To kratko razdoblje s konca osamdesetih, koje je označavalo kraj klasičnog thrash metala i koje neki nazivaju i thrash metal depression. Ovaj podžanr metala je se bio jednostavno ispuhao i entuzijazam je bio naprosto nestao. A njega su potom potisnuli novi stilovi poput death metala ili nadolazeći grunge. Od tada bilo je nekoliko pokušaja njegovog ponovnog reanimiranja. Svako malo bi se pojavio neki bend koji bi se hvalio da svira old school thrash metal. A hrvatska inačica jednog od tih bendova je nastala 2008. godine kada je pjevač Gordan Koledić odlučio formirati bend koji će svirati, a kako već drukčije, old school speed-thrash metal. Onakav kakav su, na primjer svirali Slayer ili Antrax u osamdesetim. I čije je zlatno razdoblje završilo najkasnije upravo koncem toga desetljeća. U početku djelujući kao tribute bend spomenutim i sličnim bendovima, brzo su prešli na pisanje vlastitih autorskih pjesama. A sudeći po tome što su isporučili u ovom albumu, one se ne razlikuju previše od onoga što su svirali kao tribute bend. Zapravo, to im je očito i najveći problem. Originalnosti u ovom albumu nema ni na vidiku. Njihovo klonirano i bezlično silovanje gitara, koje se bez iznimke proteže kroz cijeli album može odgovarati jedino nepovratno izgubljenim pristalicama ovog glazbenog pravca. Za sve ostale vrijedi stih iz treće po redu pjesme "Lethal Treatment": 'Welcome to your nightmare'. U svom debitantskom albumu ovi dečki iz Zagreba su jednostavno natrpali previše klišeja. Počevši od same naslovnice albuma sa standardnim lubanjama, pa do samih aranžmana. Žestina i jačina su prisutni. Isto kao i velika doza bijesa i agresivnosti. I naravno, nečemu što je ama baš sve već rečeno, nema se što novo nadodati. Ali onda se postavlja pitanje koliko uopće ima smisla skakati po jednim te istim klasičnim thrash riffovima i pre-pretencioznim soliranjima? Koliko ima smisla uvijek iznova žvakati jedne te iste teme o nasilju-smrti-horroru-svekolikoj destrukciji i sličnim pošastima? I to na prezasićen i pre-izveden način, gdje je sve do u potankosti istudirano i predvidljivo? Na primjer, refren 'Master of hate' u pjesmi "Servant of Destruction" nedvojbeno podsjeća na onaj iz "Master of Puppets" od Metallice. Tek u pjesmama "Mosh Pit Aggression" i "Thrash Burn Kill" se nudi nešto drugačije u vidu aktivnih backvokala. Inače je to usamljeni, kvalitetni ali i jednolični guturalni vokal, kome puno ne pomažu ni sporadični screamovi. Također, djelimice sporija "Black Cat" odskače nešto malo od ostatka albuma. Sigurno da su ovi dečki tehnički vrlo dobro potkovani, odlično uvježbani i virtuoze na svojim instrumentima. Izuzev što bubnjar prečesto zaboravi da postoji i bas pedala. Stoga je prava šteta što su se začahurili u nečemu što je već davno otišlo na groblje povijesti, gdje i pripada.

ocjena albuma [1-10]: 5

z. marković // 20/08/2012