Čitava povijest, pa tako i ona glazbena, je prepuna dobronamjernih pokušaja i katastrofalnih promašaja. Prekrasnih napuhanih baluna u kojima se ne nalazi ništa drugo do topli zrak. Biografija francuza Wilsona Trouvéa, čovjeka koji stoji iza projekta nazvanog Monochromie je zaista impresivna. Polje njegova umjetničkog djelovanja seže od fotografije, slikarstva i kiparstva pa evo, sve do glazbe. Njegovi radovi bivaju dežurno hvaljeni od strane mnogih poznavatelja materije. Koji su, isto kao i ovo glezbeno djelo, simbolični dokaz koliko se poimanje umjetnosti u međuvremenu odstranilo od samog čovjeka. Postalo samodopadno i zastranilo. Svakog genija prati najmanje stotinu wannabe-genija. U nedostatku znanja, osjećaja i prikladne percepcije, mnogi su skloni vidjeti u nečemu nešto čega jednostavno tu nema. Trudeći se prikazati nešto kao kvalitetno, inovativno ili revolucionarno, ono se premazuje raznoraznim epitetima i superlativima, kojih u realnosti u tome nema. Sve s namjerom zadiviti onoga kome se obraća, te zasjeniti njegovu vlastitu prosudbu i prinuditi ga da prihvati nešto što mu je zapravo odbojno. Tako se glazbeni izričaj ovog projekta dovodi u korelaciju s onim od, da budu samo neki od njih navedeni, Sigur Rós, Mogwai, Brian Eno, Frederic Chopin ili Franza Schuberta. A glavni cilj njegovog debitantskog albuma po imenu Angels and Demons je, kako sam kaže, poigravanje sa slušateljevim najdubljim emocijama. U tu svrhu komponirano je trinaest skladbi, koje bi trebale povesti na jedno sonično putovanje od zemlje pa do neba. I dok su njegovi navedeni uzori, Chopin i Schubert sa svojom glazbom iz ere Romantizma umjeli slušatelja odvesti iz vanjskog svijeta u jednu drugačiju, bestjelesnu sferu, niti jedna od ovih kompozicija ne ide nikamo. Naime, sve su one redom zarobljene u monotoniji lagane i nezahtjevne melankolije. Jedino što je spomena vrijedno je sporadično variranje između prostranih, atonalnih synth-melodija i dodavanja raznih sintetičnih zvukova, škripova, šturih perkusija ili samplova. Premda se navodi kako svaka od ovih skladbi pojedinačno ima svoj unikatni karakter, činjenica je da se one međusobno ne razlikuju u mnogo čemu. A najveći zajednički faktor im je čista dosada. Ali jedno se mora priznati ovom francuskom umjetniku. Zgotoviti ovako monoton i jednoličan album u kompletnom trajanju od sat vremena je doista vrijedno pohvale.

Posebno izdvajati neku određenu skladbu nema zaista nikakve potrebe. Iako se stil od Monochromie karakterizira kao noise, ambiental i post-rock, u ovom albumu je sve to smiješano i smanjeno na najmanju dozu, te se niti jedan tipični element od navedenih žanrova ne ističe u toj mjeri da bi bio barem prihvatljiv. Izuzev katastrofalno monotonog ambijentalizma, od kojeg je zanimljivije čak i pletenje zimskih čarapa. Ove skladbe ne intrigiraju. Nisu ni u kojem momentu delikatne, elegantne ili intenzivne. O nekoj dinamičnosti da i ne govorimo. Album Angels and Demons bi možda najviše odgovarao kao background-melos za izložbe dotičnog gospodina Trouvéa, koje su ponadajmo se, barem nešto interesantnije od ovog njegovog debitantskog uratka kao glazbenika.

ocjena albuma [1-10]: 4

z. marković // 30/08/2012