John Cale, multiinstrumentalist koji je za sve vjeke vjekova ostao prvenstveno ubilježen u povijesti rocka kao četvrtina The Velvet Underground objavio je svoj 15. solo album u karijeri koja traje već skoro 50 godina. Mada je bend bio kratkog daha i komercijalno potpuno neuspješan sve do prvog i jedinog reuniona 1993. (Cale je s njima bio na prva dva kultna albuma), vrlo malo je poznato s obzirom na veliku reputaciju, da je Cale svoj najkreativniji domet ostvario u avangardnoj, eksperimentalnoj, filmskoj i klasičnoj glazbi. Daleko više od vlastitih solističkih albuma znan je kao producent nekih od najznačajnijih ploča rocka - prvijenca The Stooges, dva prva albuma Nico, zatim "Horses" Patti Smith ili debija The Modern Lovers i Happy Mondays (radio je produkciju još nekih 20-tak albuma). Uz to, sa svojim potpisom je objavio još 13 kolaboracijskih radova, 6 živih albuma, 10 soundtrackova i 5 eksperimentalnih zapisa iz najranije faze karijere sa Theatre Of Eternal Music (1963-1965).
Premda je 9.III 2012. navršio 70. godinu života, na ovom albumu on i dalje poput mladića nastavlja svoj fini smisao za utjelovljenje art-rocka, post-punka i new-wavea s elektronskim elementima, tako da se zvučno sasvim približio nekim radovima svojih uzoritih sljedbenika: Bowiea, Roxy Music, Ferryija, Simple Minds, U2, Echo & The Bunnymen, David Byrnea... Odnosno, po zvuku se ništa bitnije ne razlikuje od prethodnih albuma s jednostavnim plesnim obrascima uz tek poneku laganiju kompoziciju. Uvodna pjesma i prvi singl "I wanna talk 2U" u suradnji sa Danger Mouseom iliti Brian Burtonom napravljena je u funk stilu, a drugi singl "Face to the sky" u kombinaciji spomenutih Echo & The Bunnymen i Simple Minds.
Po temperamentu je najjača pjesma "Scotland yard" u kojoj se osjećaju reference Roxy Music, Boweia i Gary Numana, a vodi je intrigantan tekst o prošlogodišnjim neredima u Londonu. U "Hemmingway" se opet osjećaju Siouxsie & The Banshees, naslovna "Nookie wood" zamiriše na Tom Waitsa kome su se pridružili synth efekti, dok se u diskoidno rasplesanoj "December rain" ponovno hvataju elektronski maniri Roxy Music (pa i Duran Duran i Japan s albuma "Quiet Life) uz iznenađujući vokoderski tretman glasa koji je također prisutan i u uznemirujućoj elektronskoj "Mothra". Sentimentalna laganica "Mary" će opet podsjetiti na neke fine elektronske pop pjesme David Sylviana, ritualno mračna "Vampir cafe" na Peter Gabriela, Yello i Simple Minds iz epohe "Sister Feelings Call" albuma... Onaj klasični, tradicijski Cale kakav je bio redovito od prvog solističkog albuma "Vintage Violence" (1970) pojavljuje se tek u laganici "Living with you" u dakako daleko rakošnijoj produkciji, dok je završna "Sandman (flying Dutchman)" čista atmosferična odjava.
Uz ovakvu glazbenu potku gdje je stari maestro odsvirao više od polovice instrumenata (klavijature, synth, gitaru, violu i bas) s 3 prateća glazbenika (Dustin Boyer - gitara, synth, Michael Jerome Moore - bubnjevi i Joey Maramba - bas), osobita inspiracija se nalazi u vrlo surovim, oštrim i osornim tekstovima punim nestašluka u kojima se još uvijek osjeća veselje malog djeteta. Njegov upečatljiv bariton vokal je i dalje autoritativan i prodoran, no unatoč svim pozitivnim vibracijama koje isijavaju iz ovog albuma, Cale ostaje marginalno kultno ime kome niti nekoliko potencijalnih hit pjesama ne otvara vrata za široke medije. A da se tu pojavio Bono Vox ili Thom Yorke, svi bi navalili na album i otkrili duboki sadržaj stare drske jezičine...
ocjena albuma [1-10]: 7
horvi // 14/11/2012