Francuski četverac iz Pariza u sastavu Tibo (bas), Abdel (vokal), Sylvain (gitara) i Drixxe (bubnjevi) na svojem drugom zvaničnom albumu je razbio sve konvencije poimanja bilo kakve nazovimo ljepote brutalnog hardcorea pomiješanog sa svime i svačime. Tu ima metalcorea, matha, jazza, noisea, eksperimenata, vrištanja, silovanja instrumenata, paranoja, raznih nastranosti i gadarija kakve čovjeku padnu na pamet u najekstremnijim trenucima napada nihilističkog entuzijama. Album traje 35 minuta i ima samo jednu kompoziciju "Dedale" (labirint) koja je tek tu i tamo ispresjecana s kratkim breakovima od po jednu-dvije sekunde. U slučaju vinila razdvojena je na "Face A" (15 minuta) i "Face B" (20 minuta). Abnormalna sirova energija najluđeg stanja svijesti, teški i mučni, te veoma kompleksni aranžmani sa ponekim 'down' dionicama, nikako nisu za ljude slabih živaca. No i to se još nekako može svariti, mada ovo nije nimalo jednostavna glazba. Ovi ljudi znaju svirati, imaju uistinu poseban stil koji je donekle blizak The Dillinger Escape Plan i manje-više stvaraju abrazivni kaos. Ali kada se pogleda prateći video u cjelokupnom iznosu od 35 minuta (radio ga je Bertrand Wolff), čovjek ne zna da li bi se smijao ili plakao ili šta li već. To su sljepljene sekvence kojekakvih starinskih, uglavnom crno-bijelih filmova, zapisa iz 1. i 2. svjetskog rata, brutalnih scena, prizora iz komedija, a ima i nekih eksplicitnih inserata iz prastarih tvrdih pornića. Sve to je ukalupljeno da prati strašan ekstreman tempo, a kao primjer pogledajte sam uvodnik u kome je uistinu presmiješna scena sa samurajom i uredno začešljanim klincem koji odmahuje rukom 'ma nije to ništa'...



Bez ikakve sumnje, ovi momci napadaju živce...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/11/2012