U slučaju Cult Of Luna hipoteze bi odmah valjalo odbaciti, mada za prethodni album "Eternal Kingdom" koji je objavljen još prije 5 godina nitko nije sumnjao u istinitost popratnog press materijala. Podsjetimo, povodom izlaska objasnili su ga kao dnevnik psihički teškog bolesnika budući da su u to vrijeme probe održavali pored neke stare razrušene ludnice u kojoj su pronašli dnevnik stanovitog Holgera Nilssona, zatvorenika koji je udavio svoju suprugu. Inspirirani pronađenim memoarima napravili su album, a svi pripadajući mediji su progutali ovu priču i napisali kojekakve kritike i recenzije koje nisu imale veze sa zdravim razumom jer su se temeljile na čistim pretpostavkama. Kasnije, kada je 2010. objavljena knjiga "Eviga riket" i čitani audio cd na engleskom i švedskom jeziku, jedan novinar je otkrio da sva ta halabuka nema veze s albumom, već da je Holger Nilsson 'šatro' inačica imena Nils Holgerssona, lika iz knjige "Nils Holgerssons underbara resa genom Sverige" (Nils Holgerssonovo prekrasno putovanje kroz Švedsku) književnice Selme Lagerlof objavljene početkom 20. stoljeća u dva nastavka. Naposljetku je i sam gitarist Johannes Persson priznao da su sve izmislili kako bi podigli 'zavodljivost' albuma, no od njegovog izlaska tada su prošle pune 4 godine, a sam album je metaforički prikazivao intimna životna iskustva članova benda u ambijentima švedskih pokrajina...

E, pa sad oni tvrde da je ovaj šesti album po redu inspiriran starim distopijskim filmom znanstvene fantastike Fritza Langa "Metropolis" iz 1927. godine, te da se oko njega vrti čitav koncept. U nedavnom interviewu su pak rekli da i baš nije sve vezano uz film, već da tu ima i povratka na neke ranije teme koje su obrađivali poput kritike vlasti i korupcije na visokim društvenim pozicijama. Za možda godinu-dvije-tri opet će 'isplivati' nešto drugo oko ovog koncepta... Kako god, priloženu liriku u ovim pjesmama je jako teško povezati sa Fritz Langom, politikom, korupcijom, nadzorom i koječime; općeniti su i sveobuhvatni. Mogu biti, a i ne moraju prenositi priložena značenja. Slušajući i tumačeći liriku, koncept, fabulu i glazbeni kontekst, Cult Of Luna se naprosto apstraktno poigravaju sa svima. Evo, još jedna novina jest da u postavi više nema frontmena Klasa Rydberga, a bend niti na svojim službenim stranicama, a niti u interviewima nije naveo razlog i uzrok njegovog izostanka. Vodeće vokale izmjenjuju, kao i ranije, gitaristi Johannes Persson i Fredrik Kihlberg, no ionako je teško bilo za raspoznati tko je koju dionicu odvrištao kad su sva trojica vrištali gotovo identično.

Njihovo osnovno načelo ostalo je netaknuto - da budu i dalje underground bend nastavivši se doticati artističkih senzibiliteta u samom pristupu. Nije naodmet ne spomenuti kako ova čitava njihova strategija miriše na neke stare fore i fazone oko tobožnje smrti Paul McCartneya u zadnjoj fazi The Beatles, svim onim pričama o samoubojstvu Jim Morrissona, preslušavanju ploča 'unatraške' u potrazi za skrivenim porukama, neidentificiranom kultu ličnosti The Residents i još mnogim sličnim artističkim potezima u rocku s kojima se namjerno skretala pozornost s osnovne teme kako bi se digla uzbudljivost, mistifikacija i opći dojam.

Jasno je to da u slučaju albuma "Vertikal" ništa nije jasno i da će za kompletnu analizu djela trebati proći tko zna koliko godina da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi o čemu on točno govori. Stoga, ostavimo vremenu da pokaže pravo lice ovog 70 minuta dugačkog materijala u kome se jedino sa sigurnošću može ustanoviti njegov glazbeni napredak u odnosu na sva ranija ostvarenja bez obzira na značaj albuma "Salvation" (2004) ili "Somewhere Along The Highway" (2006) koji su u datim vremenima bili epohalni radovi benda.



Prije svega, tu je naglašena konvencionalnost post-metala s nekim novim elementima, konkretnije dubstepom u 19 i pol minuta dugačkoj pjesmi "Vicarious redemption" i upola kraćoj "Mute departure" (samo 9 minuta), zatim obilje elektronskih eksperimenata koji svoje korijene nalaze u post-industrial/dark-waveu i noiseu (kratka "The sweep"), a ne treba smetnuti s uma niti veliko ućešće bluesa u osnovnom ritmu vrlo trome atmosferične pjesme "Synchronicity". Od klasičnih Cult Of Luna kompozicija, dobila se vrlo dobra "I: the weapon" u koju je pretopljen uvodni kratki electro-ambijentalni instrumental "The one", te pred samim koncem, druga po duljini "In awe of" (10 minuta) u standardnom klišeju benda koji sve više naginje 'plesnijim' tempovima. Neuobičajena skladba je završna "Passing through" otpjevana clean vokalom uz pratnju repetirajućeg minimalističkog gitarskog akorda bez ikakve potpore bubnjeva. Dođe kao 'popuna prostora', no sudeći po zagonetnoj koncepciji, ovdje vjerojatno treba pronaći demistifikaciju cijelog albuma. Možda se odgovor krije u pratećem, vrlo morbidnom i uznemirujućem video-spotu...



Skladbe su im odreda razgranate na mnoštvo ambijentalija u svim pogledima. Ono osnovno pravilo naglašenog vodećeg riffa, krešenda i standardnog obrasca 'uvod-kitica-refren' je ispoštovano i po običaju razvučeno, a na njega je minimalističkim metamorfozama nadograđeno obilje atmosferičnih melodija, eksperimenata i efekata bez ikakvih kompleksnih ili kaotičnih aranžmana. Po tome je "Vertikal" najjednostavniji i najslušljiviji album benda koji je odavno savladao gradivo žanra sustavno unoseći niz novih elemenata. Ostatak scenografije, tipične za bend treba nalaziti 'između redaka' i detaljnim analizama...

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/04/2013