home > mjuzik > The Long Road North

kontakt | search |

CULT OF LUNA: The Long Road North (Metal Blade, 2022)

Ostave li si po strani nekakvi objektivni rezimei konzekventne kritike i recenzije s obaveznim pametovanjima kakve umijem drobiti kada mi se neki album ne dopada i najradije bih ga ocrnio, a mnogo toga niti ne znate kakve to recenzije u nekom začetku entuzijastičkog napada pljuvanja izgledaju, pa ih onda drugi-treći dan prekrojavam i uljepšavam jer sam svijesan da kao takvi tekstovi 'bez dlake na jeziku' ipak nisu primjereni za objavljivanje, u ovom slučaju osmog studijskog albuma švedskih vedeta prilazim isključivo sa subjektivizmom jer mi se, da ne sakrivam, neopisivo dopao na prvo-drugo-treće preslušavanje.
[  ]

Oborio me velebnošću jer nije neki suhoparni post-metal sa sludge gitarama, a iskren da budem, već sam se zasitio mnogih post-metal/ rock frakcija jer su mahom jednoobrazna klišeiziranja jednih te istih standarda poput hardcore-punka, ska, reaggea, a bome i bluesa. Zna se što valja očekivati od klišeja: puca se ciljano da ne ispada iz kolotečine s jasnom namjerom ponavljanja gradiva poput revaloriziranog zicera s jasnim učinkom uspješnosti, a to onda za mene nije umjetnički rad nego beletristika s izmjenama glumaca i likova poput blockbustera, franšiza i serija u kojima se sve vrti na istu foru.
[  ]

Dobar dio ovog obimnog materijala od 70 minuta podsjetio me na hrabru istraživačku fazu Simple Minds od 1979. do 1981., dakako razlike su žanrovske, ali su stilski vrlo bliske. Magnus Lindberg i ekipa jako dobro znaju da se od njih ne očekuje repeticija uspješnih formula, a uostalom niti ih ne žele prisvajati. Ostavljaju ih u past time, tamo gdje su i bile kao što djeca prestanu nositi kratke hlačice sa srčekom na prsima kad osjete da su ih prerasle tražeći vlastiti image, a kad ga pronađu, mnogi mu ostaju vjerni gotovo čitav život. Evo, primjerice post-hippy generacija što je 70-ih prisvojila traperice s blagim trapezom, sajmonice, zelene komandosice ili zelene bunde s kapuljačom, te obavezne zulufe, neki i brkove, nehajno zaraštenu bradu koju nisu brijali desetljećima, a bome i dulje kose, ono rockerske poput pravih blues sljedbenika. Smiješno mi ih je vidjeti tako uniformirane i odvajkada nespremne na bilo kakve promjene: ispljuvali su punk, rugali se novom romantizmu, pored njih je prohujao i new-wave i ska i breakdance i disco i uske hlače i mrkvaste široke hlaće i muške bermude, talijanke frizure, fudbalerke, pa duge kose u 80-im, grunge, mnogi pojma nemaju da je bio i krautrock (koj ti to qrc?), a najteže od svega im pada kada vide da usrani metal živi i dalje, a nije njihov omiljeni mačoidni hard rock. Ti novi metalci više ne nose kože, zakovice, kaubojke, nemaju jeans jakne bez rukava, nitko više nema gomilu etiketa i natpisa na njima, a osim toga, svi su mahom kratko ošišani, pa i izbrijanih ćelenki, ma to nije metal, to su nekakve seronje. Ima takvih primjera mali milion. Svijet se stalno mijenja, a oni su ostali u cirka 1975., za neke je rock umro s atentatom na John Lennona, neki su ga prestali pratiti smrću Frank Zappe i neprestano zbore o Claptonu, Stonesima, Floydima, Zeppelinima, Jeff Becku... Na svaki novi mig ostaju pasivni i nezainteresirani, uglavnom sve je novo za njih obično sranje od prenemaganja što ne vrijedi niti pišljiva boba.

Dragi moji, Cult Of Luna su svijesni da je ovo treća decenija 21. stoljeća, a ne 1972. kada je progressive bio u ogromnom zaletu i kao onakav danas je abnormalno smiješan, ma i zamoran poput Van Der Graaf Generator, Floyda, Jethro Tull i patetikom ošinute kompanije koja jest bila best u dotiranom razdoblju za napušene, pripite, a naravno i one koji su sve to doživljavali kao zdrav život. Ne kaže se uzalud ako se sjećaš tih godina, onda ih nisi niti proživio. Jedan od iskrenijih aktera tog vremena, slavni Stephen King priznao je da se uopće ne sjeća kako i kada je napisao sva ona čudesa od knjiga i scenarija za horror filmove jer je najmanje 30 godina bio na kokainu i alkoholu. Ali, bio je nepresušno vrelo...



Ok, bremzaj. Intriganto je kod ovih Šveđana što uvijek imaju nove pristupe i smjernice. Uvodna "Cold burn" je fenomenalan komad od 10 minuta apokaliptičnog plesnog marširanja s armagedonski jezovitim alarmom klavijatura Kristian Karlssona, a vokal gitariste Johannes Perssona u svome grčevitom odjeku samo pojačava sveukupni dojam, te što je interesantno, upravo ovaj uvodnik neodoljivo miriše na onu snažnu eksperimentalizaciju nekoć velikih Škota iz Glasgowa što su albume snimali na selu u Walesu s John Leckiem i Steve Hillageom. Sjajni synth intervali sa staccatima gitara i tim moćnim, tromijim ritmovima donose kombinaciju "Trance as mission", "This fear of gods" i "Theme for great cities". Naredna "Silver arc" nastavlja minimalističke post-metal reference s odfrljenijim gitarama prešavši u drugoj minuti ka ambijentalnim post-rock strukturama gdje gitare vode senzibilan košmar noćne more nadjačavši i Mindse, a bome i The Cure sa psihodeličnim vibracijama koje su, priznajem, redoviti interijer ovakvog žanra. Međutim, središnji eksperimentalni dio sa stenjanjem diže dinamiku progresa izgradnje kompozicije. Da su ovako prišli Converge na onom smušenom "Bloodmoon: I, feat. Chelsea Wolf", tranzicija iz opakog mathcore prangijanja u lakše ritmove bi prošla daleko bezbolnije.

Odušak je potpuno ambijentalni dark-wave "Beyond I" s Mariam Wallentine iz benda Wildbirds And Peacedrums na nježnom, ali i makabričnom vokalu pripremivši idealan teren za najdužu "An offering to the wild" od gotovo 13 minuta satkanu od atmosferičnih drone syntova, laganih gitarskih staccato zatjeravanja s neprekidnom izgradnjom konfiguracije otpočevši ritmiku bubnjeva Thomas Hedlunda tek u drugoj i pol minuti nalikujući na Mindsove bisere "This Earth that you walk upon" i "Big sleep" s podizanjem tenzija svake druge minute uključivanjem novog spektra raznolikosti eksplodirajući tek pred kraj pete minute održavajući intenzitet na sve moćnijem nivou ušavši čak i u kaotično-abrazivni košmar u devetoj minuti gdje uistinu ima svačega da bi se pred kraj izbjegla mešetarenja s krešendima uljuljkavši se prvo u miran, a onda energičan izbojak s naglašenim stoner-sludge riffovima.



"Into the night" je očito bezecirana za singl. Iznosi svega 7 minuta, a ono što je redovito primamljivo kod njih, jeste da imaju tri vokalista. Ovdje je 'clean' u senzibilnom baritonu na posve lagani tempo, gitarski staccato i synth harme moguće je zamjeniti sa Sigur Ros, kratki instrumental "Fool moon" je iznenađujuće minimalističan uranjajući u eksperimentalno-psihodeličnu naslovnu "The long road north" otkrivajući kompletan koncept o mentalnom putovanju započetim još 2016. nakon albuma "Mariner" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=24269 (2016), nastavljen s "A Dawn to Fear" (2019) i odličnim EP-ijem "The Raging River" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30412 (2021) koji su bili odjeci emocionalnog kaosa jer je Persson mahom živio skoro 15 godina u Stockholmu da bi se vratio kolegama u gradić Umeå tražeći odgovore na neprekidne selidbe, lutanja po sjeveru Švedske i istraživanja krajolika koji bi mu donijeli prijeko potrebnu inspiraciju. I tu sad ponovno dolaze škotski magičari do usporedbe: oni su od 1978. do 1981. neprekidno imali suludi tempo studio-turneje zbog čega je sjajan bubnjar Brian McGee bacio palice i odustao jer nije imao privatan život, dok je bend sve svoje inspiracije nalazio upravo u stalnim turnejama po Europi i USA. Kaže Persson da je u tim svojim putešestvijama pronašao inspiraciju slikajući ih riječima i glazbom, a to se osjeća ama baš iz svake pjesme na ovome veličanstvenom albumu.

U zadnje dvije "Blood upon stone" od gotovo 12 minuta i kratkoj instrumentalnoj odjavi "Beyond II", dakako novoj interpretaciji čuvenog drugog albuma iz 2003. gostovali su im Christian Mazzalai i Laurent Brancowitz iz francuskih Phoenix, te Colin Stetson, glazbenik znan po suradnji s The Arcade Fire, Bon Iver i Tom Waitsom, a valja dodati i da je autor onog soundtracka za, meni odličan psycho-horror film "Hereditary" (2018) s Gabriel Byrneom, Toni Collete i malodobnom Milly Shapiro, usput današnjom LGBT zvijezdom u usponu.

Na koncu, kao što se može zaključiti, meni je ovaj album sjeo u potpunosti i s pravom tvrdim da je najbolje što su Cult Of Luna napravili u dosadašnjem tijeku karijere. Nisu se preorijentirali u nekakve kvazi zabavnjake što okreću kapute i zastave kako trendovi fijuću nego su nastavili dosljedan kreativan ciklus vlastitih promjena stvarajući vlastiti, originalan stil kojeg je teško uspoređivati s bilo čime, ali dakako, ja ga jesam s meni vrlo dobro poznate strane nekoliko puta spominjanog velikog škotskog benda koji odavno više nije niti sadržajan, a niti zanimljiv u eksperimentalno-istraživačkim ambicijama da svaki album mora biti drugačiji. Možda je ovo zadnje veliko djelo Cult Of Luna, možda će im feedback lupiti u glavu da počnu raditi mainstream hitove za radio, a možda i neće, no izjava 'cilj nam je samo nastaviti, a kako nema koncerata i turneja, da ostanemo na sceni barem još koju godinu' dovodi i sumnje u naredni korak koji se po ovome fantastičnom albumu ne može naslutiti.

Naslovi: 1.Cold burn, 2.Silver arc, 3.Beyond I (feat. Mariam Wallentin), 4.An offering to the wild, 5.Into the night, 6.Full moon, 7.The long road north, 8.Blood upon stone, 9.Beyond II (feat. Colin Stetson)

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 21/01/2022

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Eliot Alma, EP

ELIOT ALMA: Eliot Alma, EP (2022)

| 26/11/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Other Worlds

THE PRETTY RECKLESS: Other Worlds (2022)

| 25/11/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Icon

MASTIC SCUM: Icon (2022)

| 24/11/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Odyssey

LAVINA: Odyssey (2022)

| 24/11/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Little Radojica Is Not Able To Suffer Anymore

LITTLE RADOJICA: Little Radojica Is Not Able To Suffer Anymore (2000)

| 23/11/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: The Long Road North

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*