home > mjuzik > Diskografija 1999 - 2009

kontakt | search |

CULT OF LUNA: Diskografija 1999 - 2009 (2013)

U samo 2 dana u Zagreb nam dolaze dva velika švedska benda iz grada Umea. I oba su predvodnici u svojim fahovima - Meshuggah ćemo gledati 29.IV u Tvornici, a post-metal inovatore Cult Of Luna 27.IV 2013. u Močvari gdje su nastupili prije 6 godina.

Termin post-metal skovan je 2002. godine izlaskom Isis albuma "Oceanic" kome je prvom pripala čast da se krsti tom etiketom. Osnovnim karakteristikama smatra se uglavnom niski distorzirani gitarski štim, teški bas i relativno tromiji tempovi, a često i upotreba elektronike i synthova u kolopletu doom/black/drone/death/grind/sludge s obaveznim krešendima. Mnogi mu zbog letargije i atmosferičnosti pripisuju i utjecaje shoegaze i psihodelične struje nekih ne-metal i post-rock bendova. Međutim, dubljim istraživanjima, opće je prihvaćeno da su mu prethodile mnoge žanrovske transformacije počevši od ranih 90-ih kada su bendovi poput Melvins, Tool, Godflesh, Helmet i Neurosis obilato eksperimentirali istraživajući mogućnosti kreacija izlaskom iz striktnih žanrova u kojima su iznikli - sludge, stoner, grunge, industrial, alternativni metal...
[  ]

Cult Of Luna 1998. kada su osnovani u gradu Umea na sjeveru Švedske još nisu bili inficirani nikakvim žanrovskim etiketama već su gradili nešto zasebno svoje ponukani iskustvima sugrađana Meshuggah koji su već bili naširoko poznati eksperimentalisti i inovatori metala. Meshuggah su tada iza sebe imali 3 albuma, 4 EP-ija i 2 održane američke turneje (jednu sa Slayer), te su bili na pragu velike svjetske afirmacije. Samom bendu Cult Of Luna prethodio je tinejdžerski hardcore-punk sastav Eclipse od kojeg je formirano široko jezgro postave koja je vrlo brzo proširena u sekstet sa tri gitarista - Erik Olofsson, Johannes Persson (prateći vokal) i Magnus Lindberg (zadužen i za samplove). Ritam sekciju su činili Marco Hilden (bubnjevi) i Axel Stattin (bas), a frontmen je odmah od početka bio Klas Rydberg. Postava će se povremeno mijenjati (i proširivati), a Lindberg je s vremenom uskakao na poziciju bubnjara i udaraljkaša, te se sve više orijentirao na studijski rad, produkciju i miksanje ostavivši se gitare nakon drugog albuma "The Beyond" (2003).
[  ]

CULT OF LUNA - Split with Switchblade, EP (Trust No One Recordings, 1999)

Prvo izdanje bio je 7'' EP za malu etiketu Trust No One Recordings koju je vodio Tim Bertilsson, vođa švedskog sastava Switchblade koji su ovdje imali 3 kratke i kaotične stvari s B-strane vinila na razmeđi tromog hardcorea screama i noisea. Cult Of Luna su nosili A-stranu sa gotovo 9 minuta dugačkom pjesmom "Beyond fate" u kojoj su eksperimentirali tražeći svoj zvuk na bazi sludge/doom obrasca sa žestokim disonantnim riffovima poduplanih gitara koje se transformiraju tijekom kompozicije u širinu s primjetnim željama ka atmosferičnim dekorom buke u post-rock krešendima s kompleksnom strukturom. Lindberg je ovdje utkao i sitnih elektronskih efekata i ponešto loop repeticija, a završni piano izvodnik odsvirao je Mats Hammarstroem koji je obavio miksanje pjesme. Uglavnom, struktura skladbe je ukazivala da bend istražuje metal, psihodeliju, buku i monotoniju sa svojim ostavštinama hardcorea u kome su se osjećali i elementi usporenih punk riffova. Ova kompozicija u potpuno istoj verziji pronaći će se na njihovom debi albumu, a govori o 'prodavanju' duše đavolu.

Prvih godina rada bend se tražio u zvuku koristeći elemente sludge/dooma u prilično kaotičnoj smjesi zbog čega su 7 godina imali probleme s izdavačima. I onog kojeg su uspjeli pronaći vrlo brzo je odustao od njih. Danas je ovaj 7'' split sa Switchblade posve nedostupan u obliku originalnog vinila i rijetko se spominje u popisu njihove diskografije.
[  ]

CULT OF LUNA - Cult Of Luna (Rage Of Achilles, 2001)

Debi album snimljen je tokom jeseni 2000. u lokalnim studijima KN i Second Home Studios, a trebalo mu je godinu dana da konačno ugleda svjetlo dana jer niti jedan izdavač nije pokazao osobit interes za njega. Tek kada su nastupili na Trastock Festivalu, kontaktirao ih je britanski izdavač Rage Of Achilles na kojeg su ostavili pozitivan dojam, te je uspostavljena kratkoročna suradnja za samo jedno izdanje.

Album je imao 8 pjesama od čega su 5 popriličnih dužina koje variraju od 8 do 14 minuta: uvodna "The revelation embodied" (8 minuta), različitim samplovima prošarana "Hollow" (10 minuta), potom najdulja i najlaganija "Sleep" (14 minuta), završna "The sacrifice" i ranije objavljena "Beyond fate" (obje po 9 minuta). U pjesmama "Hollow" i "Sleep" gošća Lovisa Nystom svira izrazito nježne dionice na violončelu. Uz grleno hardcoreaško režanje i neurotično urlikanje frontmena Rydberga kojeg je bilo vrlo teško razabrati o čemu pjeva, bend je posve izostavio melodičnu elokvenciju koja se tek prostire po nekim ćoškovima kompozicija u obliku shoegaze legato riffova stvarajući dinamiku. Staccato dionice su bile vrlo rijetke i služile su samo kao ambijentalno-atmosferični dekor, a osnovni poriv je bila eksperimentalizacija stvaranja što kompleksnijih skladbi sa prelamanjem bučnog sludgea s dugotrajnim minimalističkim riffovima koji su stvarali veliku dozu monotonije. Odnosno, ono što su prikazali u svojoj prvoj zvanično objavljenoj skladbi "Beyond fate" još će neko vrijeme razvlačiti i razrađivati sa ubrzavanjem i usporavanjem tempova ubacujući eksperimentalije i ponekad neočekivane aranžmane gurajući prvenstveno obilato nafilane distorzije kao glavno oružje.



Djelomičan otklon od Rydbergovog urlikanja priuštio je 'clean' vokal gitariste Johannesa Perssona u pjesmi "To be remembered", a dvije jedine kraće pjesme su atmosferični instrumental "Dark side of the sun" koji mnogo druguje sa etikom post-rocka i kratki, vrlo mračni ambijentalni šaputavi spoken-word komad "101".

Tek nakon što su koncem 2002. godine potpisali ugovor sa Earache Records, album je doživio reizdanje. Netom kasnije ih je napustio originalni basist Axel Stattin.
[  ]

CULT OF LUNA - Cult Of Luna, EP (Hydra Head Records, 2002)

Zbog lošeg prijema i distribucije debi albuma, odlučeno je da se samo promotivno okuša suradnja sa daleko jačim američkim izdavačem Hydra Head Records iz Los Angelesa (vlasnik Aaron Turner, gitarist i vokalist Isis) koji je tada u katalogu imao nekoliko vrlo jakih, nadolazećih bendova poput Sun O))) i Oxbow, te se specijalizirao za avangardne, eksperimentalne, a u mnogo slučajeva i demo izvođače koje je pokušavao plasirati u svijet.

Snimljene su samo dvije pjesme i objavljene u obliku 7'' vinilnog singla koji se igrom slučaja nazvao EP-ijem mada mu vremenski opseg iznosi samo 12 minuta. Na materijalu je sudjelovao novi basist Andreas Johannson, no zvuk i stil se nisu promijenili. Obje skladbe "Unfold the inside" i vrlo loše snimljena, laganija "The art of self-extermination" su slijedile obrazac sludge/dooma sa ubrzanim i usporenim tempovima između kojih su protkane sinteze Lindbergovih sitnih eksperimentalnih samplova i loop tehnikalija, te ponešto gitarskih atmosferičnih dionica s natruhama psihodelije u primijetnim kompleksnim aranžmanima.



Ovaj početni period je uz stalne probleme s izdavačima imao i feler mutnog, prljavog i nečistog zvuka na razini demo izvođača koji im je priskrbio image kaotičnog i neuredno nesređenog benda koji ne zna što hoće. Aaron Turner nije bio zadovoljan s ovom realizacijom, pa su se Cult Of Luna ponovno našli među hordama izvođača koji nemaju na vidiku svjetlo na kraju tunela. Gitarist Johannes Persson je potom osnovao svoj novi sastav Khoma s kojim je iste godine objavio debi EP pokušavajući se odvojiti od matičnog benda ka sofisticiranijem zvuku alternativnog progressive metala. Kasnije, kada će Cult Of Luna zablistati, iz ove skupine će novim članom postati klavijaturist Fredrik Kihlberg.
[  ]

CULT OF LUNA - The Beyond (Earache Records, 2003)

Pet godina lutanja u traženju vlastitog stila, a i izdavača pomalo je počelo pokazivati adekvatne rezultate. Isposlovan je ugovor sa etabliranom underground etiketom Earache Records ne osobito uspješnog muzičara Digby Pearsona iz Nottinghama koji se više od decenije i pol nametnuo kao jedan od vitalnijih izdavača za fah ekstremne scene objavivši između ostalog čuvene radove Napalm Death "Scum" i šašavo-otkačeni album "Torture Garden" Naked City (bend John Zorna), te albume Bolt Thrower, Carcass, Godflesh, Morbid Angel, Entombed... Sasvim sigurno ponukani ovakvom impresivnom listom imena kojoj su se priključili, Cult Of Luna su okrenuli novu stranicu u vlastitom radu.

Materijal su po prvi puta snimali u studiju Tonteknik gdje su nastali neki EP-ijevi i albumi Meshuggah, pa je Lindberg kao glavni snimatelj i producent imao daleko bolje tehničke uvjete nego li je to bio slučaj s ranijim radovima. Zvuk je pročistio od onog košmarnog grčenja prethodnih izdanja, te je shvatio da će bendu biti daleko korisniji ako se orijentira na studijski rad. Ujedno, ovo je bio njegov posljednji session na kome je svirao gitaru, kao i posljednji album s originalnim bubnjarem Marcom Hildenom.

Bend je došavši u ovakvu sjajnu poziciju s izdavačem i vrlo dobrim studijskim uvjetima izbacio štošta iz vlastitog rada i glazbenih opservacija. Ušli su u stilski naglašeni minimalizam s repetativnim melodičnim bas linijama i umjerenim bubnjarskim tempovima koji su sve više naglašavali plesno odmjerene 1/1 ritmove, te su po prvi puta snimili video spot. Izbor je pao na pjesmu "The watchtower" koja idealno pokazuje njihov novi stil s brundavo naglašenim basom i tromijim ritmom u stilu skladbi The Jesus
Lizard, no daljnji tijek kompozicije je pokazao da su iskombinirali sludge i doom u smjesu novog izraza koji podjednako zagovara dugotrajne atmosferske staccato dionice pojačane gošćom Johannom Hedlund koja je odsvirala fine harmonije na violončelu. Obavezna eksplozivnost dolazila je u periodima s naglašenim refrenima i sve boljom vokalnom interpretacijom Rydberga koji je sve više pokazivao znakove pjevanja, a sve manje urlikanja.



U globalu gledano, ostali su i dalje vjerni dugačkim kompozicijama, pa su tako samo uvodni instrumental "Inside Fort Meade" i "Clones" (također instrumental) kratke skladbe, dok je ostalih 8 mahom duljina od 8 i više minuta. U nekim pjesmama poput "Reciever" još su ostali uočljivi tragovi kaotičnog gitarskog džumbusa, no sada je to učinjeno daleko rafiniranije i dotjeranije zahvaljujući daleko boljim tehničkim uslovima s primjetnim pojačanjem dinamičkih tenzija riffova. "Genesis", jedna od dvije najdulje pjesme je njihov najtromiji komad u dotadašnjem dijelu karijere u kome su iskorišteni obavezni disonantni riffovi s komplementarnim melodijskim krešendima, a pred sam kraj i nekolicina Lindbergovih samplova. Gotovo prva polovica pjesme "Circle" je također veoma spora sa ambijentalnim staccato melodijama koje se uključivanjem tromog bubnjarskog 'šusa' transformiraju u žestoke riffove popraćene s obiljem dugačkih disonantnih solo linija. Na tom principu skladane su i pjesme "Arrival" i "Deliverance", dok je "Leash" znatno bržeg i nabrušenijeg tempa s učestalim duplanjima riffova uz osebujnu pratnju tremola. Posebno je interesantan aranžman posljednje, vrlo dugačke kompozicije "Further" koji je gotovo punih 11 i pol minuta sastavljen od učestalog monolitnog krešenda s neznatnim promijenama u petoj i šestoj repeticiji.

Većina ovih pjesama je pokazala potpuno novo lice benda koji se spremno upustio u detaljno razrađivanje vlastitog izraza oslobodivši se ostataka zvrzlane i neurotične prošlosti, te je album dao do znanja da je na vidiku novi veliki, vrlo interesantan, zanimljiv i inovantan bend. Feedback je povodom izlaska (veljača 2003) bio doduše skroman, no zahvaljujući kasnijim materijalima, gro njihove publike će ga rado prihvatiti kao kariku koja povezuje prvi neurotični dio rane faze sa daleko bogatijom i originalnijom koja će vrlo brzo uslijediti.
[  ]

CULT OF LUNA - Salvation (Earache Records, 2004)

Po mnogima, ovdje je bend došao do svojeg iznenađujućeg vrhunca. Zamijena Hildena sa novim bubnjarem Thomas Hedlundom nije bila jedina novina; u postavu je došao i klavijaturist Anders Teglund, tako da je bend od seksteta prerastao u septet. Lindberg više nije svirao gitaru, preuzeo je mjesto za tonskim pultom, te u nekim pjesmama učestvovao s udaraljkama.

Po prvi puta se razvio i tematski koncept koji više nije imao 'pogubljena' vrludanja oko religije i kršćanskih motiva izmješanih sa black/doom preokupacijama oko đavola ili četiri jahača apokalipse. Ovaj puta su zašli u politiku i društvene refleksije na vladajuću elitu u mnogim sociološkim i javnim sektorima koji su usredotočeni na uspostavu kontrole i nadzora nad ljudima, personificirajući potlačene koji nemaju nikakvih mogućnosti da se otmu takvom sustavu. Bez obzira radilo se o televizijskom reality programu Big Brother kojeg su dotaknuli u nekim pjesmama ili prešutno kontroliranje pojedinca preko državnog aparata u kompoziciji "Leave me here" za koju je snimljen drugi zvanični video-spot koji se čak vrtio i na MTV2.



U zvuku su potpuno nestale one kaotične gitarske eskapade, a čak 4 pjesme su dulje od 10 minuta. Uvodna pjesma "Echoes" u trajanju od 12 i pol minuta odmah je pokazala sve novine i promijene s harmonijama Teglundovih klavijatura u 4 i pol minute dugačkom laganom uvodniku bez gitarskih distorzija. U njima gitaristi isprepliću melodijske linije, prostorni bas, tremola, a tek kasnije pritisnu papučicu distorzije. Rydberg s vokalom ulazi tek na 6. minuti; nije ga mnogo mijenjao i dalje je grčevito-urikajući, no s obzirom da su zvuk i stil pročišćeni od kaosa i košmara, on je takoreći jedini element koji ukazuje na klasičnu metal etiku. Kompozicija tek zahvaljujući pojačanim krešendima i ponekim brundavijim riffom zamiriše na metal, no u principu ovo je bilo daleko bliže post-rocku što se tiče glazbenog formata.

Mada se to nije spominjalo, njihov stil kojeg su zapoćeli razvijati na prethodnom albumu imao je daleko više zajedničkih poveznica s etikom kraut-rocka dugotrajnim mantranjima i repeticijama nego li sa metal teritorijem u kome odvajkada važi pravilo teških gitarskih riffova, naglašenih refrena i obaveznih solaža. No, malo toga je od klasičnog metala ovdje bilo prisutno: naredna "Vague illusions" je transformirala legato svirku s izmjenama distorzija i 'gain' gitara u stilu post-rocka, a takvu kombinaciju su primijenili na kompletnom materijalu koji je sadržavao 8 kompozicija. Ponegdje su do izražaja došle sitne upadice Teglundovih efekata sa klavijatura, a ovaj puta su izostavili gostujuće session glazbenike jer su shvatili da su im ranije skladbe zadavale boljke prilikom izvedbe uživo. Njihove dionice (osobito one na violončelu) su pokušavali transformirati u gitarske dionice, no to im nije najbolje polazilo u samoj 'live' realizaciji.

Ostatak materijala je bio u vrlo sličnom izdanju s tromim ritmovima, razrađenim atmosferično-ambijentalnim gitarskim mantrama, dugotrajnim repeticijama, izmjenama naglašenih disonantnih riffova s tihim dionicama, a u nekim vrlo laganim intervalima Rydberg koristi šaputanja i uzdahe, poput pjesme "Crossing over" u kojoj je završnu dionicu po prvi puta u karijeri otpjevao 'clean' vokalom otkrivajući karakteristike veoma senzibilnog i nježnog pjevača kakvog se niti u ludilu nije moglo zamisliti na svim dotadašnjim otpjevanim rolama.

Osobito uspješnim zgodicima smatraju se pjesme "Adrift" u nešto nabrušenijem izdanju, zatim atmosferični instrumental "Waiting for you" koji je mnogo kumovao s post-rockom (vokalna dionica se pojavljuje tek u finalnom krešendu u trajanju od svega pola minute) i završna "Into the beyond" s obiljem gitarskih intervencija.

Album je u magazinu Metal Hammer dobio ocjenu 10, te je bio prvi album s tom ocjenom nakon punih 13 godina kada se tim trijumfom podičio "Black album" Metallice daleke 1991. godine.
[  ]

CULT OF LUNA - Somewhere Along The Highway (Earache Records, 2006)

Četvrtom studijskom albumu prethodilo je limitirano izdanje dvije iznenađujuće obrade Smashing Pumpkins "Bodies" i Unbroken "Recluse" ('pustinjak') u tiražu od 1500 komada. Teško se moglo naslutiti koji će novi korak učiniti bend budući da su izbori ovih obrada bili posve neočekivani, no kasnije su se povezale niti. Te dvije pjesme imaju itekakve veze s ovime albumom u tematskom pogledu. Gitarist Erik Olofsson koji je napisao većinu tekstova bio je impresioniran romanom J.M.Coetzeea "Život i vrijeme Michael K."-a o glavnom liku koji je smješten u Južnoafričku Republiku, a zbog urođene mane 'zečje usne' prisiljen je napustiti civilizaciju i početi živjeti kao pustinjak preživljavajući isključivo se hraneći bundevama.

Koncept albuma se svodi na osobne stvari lišene političkih i društvenih konotacija - na usamljenost i izolaciju, a pjesma "Back to Chapel Town" za koju je snimljen treći video-spot govori o čovjeku koji se probudio u svijetu o kome ne zna ništa, potpuno je dezorijentiran i izgubljen u njemu, a okolina ga prihvaća kao marginalno biće prema kome su veoma sumnjičavi.



Zvuk i stil su ovaj puta ostali isti; uspješnu formulu sjajnog prethodnika, albuma "Salvation" su ponovili dodavši nešto više gitarskih tremola, a bend se proširio na oktet. Novim članom je postao klavijaturist Frederik Kihlberg iz benda Khoma. Također su ugostili i dva muzičara (Martin Gustafson - prateći vokali i David Sundqvist - loop, elektronika, efekti), a ponovljena je i vokalna 'clean' forma u laganoj ambijentalnoj pjesmi "And with her came the birds" koju je Rydberg otpjevao čistim glasom. Interesantno, u njoj gotovo da nisu korišteni bubnjevi osim pozadinskog dekora fuzz činela tretiranih metlicama, a staccato tonovi djeluju kao da su odsvirani na banjo. Također je vrlo sličnih performansa i uvodna, iznenađujuće kratka "Marching to the heartbeats" (3 minute) u kojoj vodeću ulogu imaju synth harmonije i lagani ambijentalni gitarski interludij bez ikakvog učešća bubnjeva. Nekoliko mjeseci kasnije pošto je album objavljen, napravljen je i specijalni remiks iste pod naslovovom "Heartbeat".

Po običaju, kompozicije su ponovno dugačke od čega su 4 ponovno dulje od 10 minuta, a završna, veoma hvaljena "Dark city, dead man" iznosi gotovo 16 minuta. Tempovi su također tromi i lagani s razrađivanjem atmosferičnih i ambijentalnih dionica, Rydberg ima vrlo malo vokalnih epizoda u kojima je gotovo nestao klasičan obrazac 'strofa-refren' usredotočivši se samo na osnovnu, što jednostavniju literarnu fabulu u kojoj nije bilo mnogo tekstova već se konfiguracija svela na veoma maštovite instrumentalizacije pjesama "Finland", "Thirtyfour" i "Dim".

Isto kao i prethodnik, vremenski opseg albuma je nadebelo premašio sat materijala (65 minuta), a djelo je osvojilo laskavu titulu najboljeg rock/metal albuma godine u Švedskoj (P3 Gold awards). Naredne, 2007. održali su prvu veliku europsku turneju na kojoj su prvi puta nastupili i u zagrebačkoj Močvari gdje su 29.IV održali fantastičan koncert.
[  ]

CULT OF LUNA - Eternal Kingdom (Earache Records, 2008)

Na petom albumu bend se dobro našegačio s novinarima i medijima. Povodom izlaska, sredinom ljeta 2008. provalio je priču o konceptu koji je zaintrigirao novinare da na konto njega razviju svoje osobne interpretacije.

U popratnom press-materijalu stajalo je da se bend pripremajući za studijski rad održavao probe pored jedne napuštene i razrušene ludnice u kojoj su između mnoštvo derutnih i razbacanih stvari pronašli dnevnik stanovitog Holgera Nilssona, bivšeg zatvorenika koji je udavio vlastitu suprugu u jednoj rijeci. Čitajući ga, shvatili su da pred njima stoje memoari duševnog bolesnika koji je krivicu za smrt stavio na teret čudnovatog Ugina, a sve to ih je inspiriralo za novi album. Cijelu ovu priču progutala je novinarska i medijska struka tumačeći album najrazličitijim komentarima i kritikama.

Gotovo dvije godine kasnije, koncem veljače 2010. osvanula je knjiga "Eviga riket", dvojezično pisana na engleskom i švedskom jeziku uz koju je priložen i audio cd sa čitanjem iste na oba jezika. Tek tada je novinar Erik Jonsson iz regionalnog tabloida Vasterbottens-Kuriren prokljuvio da je sve što se zbivalo i pričalo oko albuma čista izmišljotina, a da Holger Nilsson i tobožnji dnevnik ne postoje. Ne barem u onom obliku kako ga je interpretirao bend. Naposljetku, samo ime je igra na temu Nils Holgerssona, lika iz knjige "Nils Holgerssons underbara resa genom Sverige" (Nils Holgerssonovo prekrasno putovanje kroz Švedsku) književnice Selme Lagerlof objavljene početkom 20. stoljeća u dva nastavka. U djelima je istraživala švedski folklor, životinjski svijet i neobjavljene priče, mitove i legende vezane uz sve pokrajine u zemlji. A bend je djelo interpretirao kroz fikcijske priče i šale ubacivši ih u prizmu osobnog života članova benda. Tek 2012. godine konačno je progovorio gitarist Johannes Persson priznavši da su sve izmislili kako bi zainteresirali novinare koji su uglavnom vrlo lijeni za bilo kakva istraživanja.

Dakle, nije bilo ničega 'opasnog' i smrtno pogubnog u koncepcijskoj priči kao što se u početku smatralo mada su čudnovate lirske opservacije u pjesmama mogle navesti na takve dojmove. U principu, album je bio vođen individualnim temama kroz putešestvije po Švedskoj, a izmišljeni lik Ugin (čovjek-sova) kome je navodno Holger Nilsson pripisao ubojstvo vlastite supruge ovdje je ustvari 'tricky' detalj u obliku kratkog trominutnog staccato instrumentala "Ugin" koji ne govori o ničemu točno preciziranome. Pogleda li se samo naziv skladbi, one nesumnjivo upućuju na pejzaže, prirodne lokacije i priče vezane uz njih, a između ostalih, upravo njima se bavila i Selma Lagerlof povezujući ih sa prirodnim životinjskim staništima poput šuma u kojima obitavaju sove (uvodna pjesma "Owlwood") ili samih zemljopisnih pojmova koji na direktan ili indirektan način govore o švedskim krajolicima ("Eternal kingdom", "Ghost trail", "Mire deep", "The great migration", "Osterbotten"...).



Samim time album je stanovita zavičajna i lokalpatriotska odiseja prožeta intimističkim ugođajem i fikcijskim putopisnim crticama, a zbog 'štosa' kojeg su uspješno plasirali medijima i novinarima, zvuk su malčice pojačali rockerskijim, tj. metalnijim konfiguracijama. Istakle su se gitarske igre žešćih riffova uz obavezne elemente ambijenata i atmosferskih ugođaja, ali puno su radili i na legato 'gain' gitarama, kao i rafiniranim harmonijama klavijatura, synthova i elektronike za koje je bio zadužen Teglund. Melodije su im postale sve sabijenije i sadržajnije, pa zato nisu osobitu važnost pridavali onako dugačkim kompozicijama ko što je to bio slučaj na prethodnim albumima. Ovdje je samo jedna kompozicija od 12 minuta ("Ghost trail"), dok su ostale znatno kraće, a čak 3 su ispod 3 minute ("The Lure - interlude", te spomenute "Osterbotten" i "Ugin"). U završnoj "Following Betulas" gostuje Erik Palmsberg na rogu (također i u "The Lure - interlude").

Album je također potpisan kao oktet, a Lindberg je uz studijski rad pripomagao Hedlundu svirkom bubnjeva. Zbog sofisticiranog sadržaja, a i samog štosa oko koncepta, nije snimljen niti jedan prateći video-spot kako se ne bi otkrila prava priroda ovog djela koje je iznosilo 61 minutu.
[  ]

CULT OF LUNA - Fire Was Born, live (Earache Records, 2009)

Prvi oficijelni živi snimak urađen je u londonskoj Scali 1.VII 2008. povodom promotivne turneje albuma "Eternal Kingdom" kada se još ništa nije znalo, a ponajmanje sumnjalo u istinitost 'koncepta'. S njega su ovdje izvedene pjesme "Following Betulas", "Owlwood", "Ghost trail", "Osterbotten" i "Eternal kingdom" u veoma dobroj formi, a izdanje je uz audio cd imalo i prateći video DVD koji sadrži cijeli koncertni zapis u trajanju od sat i pol fantastičnog performansa sa interviewima koje su dali Persson i Teglund.

Ostatak set-liste činile su pjesme "Leave me here", "Finland", "Dark city, dead man" (sve sa "Somewhere Along The Highway", 2006), te "Adrift" i "Echoes" (sa "Salvation", 2004). Uz sjajnu svirku, brundavi noiserski bas i gomile gitarskih, mahom atmosferičnih i ambijentalnih sekvenca, osobitost pruža i dupli set bubnjeva gdje je Magnus Lindberg povremeno uskakao kao potpora Hedlundu, te mnoštvo elektronskih intervencija Anders Teglunda (posebno u instrumentalu "Osterbotten"). Neke od pjesama u vodećem vokalu otpjevali su gitaristi Persson i Kihlberg.



Kao posebna bonus dopuna, DVD sadrži i jedina tri zvanična video-spota "The watchtower", "Leave me here" i "Back to Chapel Town".
[  ]

Nakon izlaska albuma u proljeće 2009., istekao im je ugovor sa Earache Records, te su se odlučili uzeti podulju pauzu od studijskog i koncertnog tempa koji im je u proteklih desetak godina bio sabijen u naporan fizički presing.

horvi // 27/03/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*