home > mjuzik > The Long Lost Future

kontakt | search |

FACE DOWN: The Long Lost Future (Autoproduction/ Blue Wave Production, 2013)

Pariški thrash kvintet oglasio se debi albumom nakon iznenađujućeg EP-ija "The Runaway" (2010) u novoj postavi s novim frontmenom Byronom - Englezom iz Španjolske, pa je sasvim logično da jedna pjesma govori i o tekili (druga po redu "My last tequila"). Njegov vokal je kudikamo daleko bolji od nekadašnjeg grčevitog Warrena, čišći je i gotovo da pjeva 'clean'. Tek onako, usput koristi snagu iz stomaka, ali je u principu odličan, pjevan i u određenu ruku podsjeća na mnoštvo velikih frontmena koji su pjevali čisto i razgovjetno, a tek se u rijetkim trenucima upuštali u vrištanje, urlikanje ili growl. U njegovom slučaju, on je veoma autoritativan i mogu reći da ovakvog pjevača ova crna zemlja već dugo nije imala. Nije da on uzima reference Robert Planta, Ian Gillana, Chris Cornella ili Ian Astburyija s kojima dijeli i boju glasa, ali umije sve što su i veliki rock majstori prije njega dodavajući prljavštinu tamo gdje je potrebno. Kraće rečeno - ovdje je novi veliki pjevač na koga treba obratiti pažnju.
[  ]

I glazbeno se bend znatno izmjenio; prvi EP im je bio žestok i prljav thrash s ponekim r'n'r momentima, no ovo je sada jedna sasvim drugačija slika i prilika. Nevjerojatno je za usporediti taj debi s ovim albumom - zvuči kao da su dva posve drugačija benda u igri. Na ovome materijalu je sve idealno od produkcije preko fantastičnog vokala do stilske čistoće s kojom mogu komotno sprašiti nogu u stražnjicu Metallici.

Uspjeli su kroz 3 godine stasati u bend koji je spreman na najveće poduhvate, a to je da se uvuče i u katalog 'domačica' koje vole žestoku metal glazbu, a preziru recimo bljutavoće poput Kiss ili Manowar. Nema im se šta prigovoriti, bome su se svojski potrudili izraditi album usklađen do detalja.

11 odličnih pjesama u trajanju od 53 minute donose sav šarm modernog thrash-metala. Zvuk im je filtriran, sjajno produciran, a pjesme raznolike. Uvodne "Lone ranger" i spomenuta "My last tequila" su brzi razarači, idealne za otvaranje ovako dobrog materijala. Na trećoj "Horse power" (možeš si misliti o čemu govori) već druguju s mid-tempom, funkom i vraški dobro ugođenim gitarama Cedrica i J.A. Ovako dobru pjesmu u thrashu nisam čuo već jako dugo, a osim toga je i kompleksnog aranžmana tako da se bogatstvo benda pruža na sve strane. Naredno iznenađenje je tromija "Smoke coat" koja gotovo da ima stoner-metal/grunge reference, a za tako nešto sam osobno mislio da će novi Soundgarden biti otprilike u tom stilu; vokalist ima čak i jednu rap dionicu, pa i grčeviti growl, ali umije jako dobro izaći iz klopke. Inače, pjesma je jedna od najboljih na cijelom albumu i pokazuje kako se bend kompletno stilski izmjenio spram debi EP-ija. Kažem, dao bih mnogo toga da je novi Soundgarden ovako zvučao. Jebeno dobri su ovi Francuzi...

Predah od ovakvog nevjerojatnog iznenađenja pruža akustični instrumental "Under the sun" koji nije daleko od onih klasičnih Led Zeppelin uboda prošaranih sa synth imitacijom gudača gostujućeg klavijaturista Streuma, a onda slijedi najubitačniji i najkraći broj albuma, urnebesna "Kiss of death" (samo 2 minute!) kao izvađena iz arhiva ranog thrasha 1982-1983 pod jasnim utjecajima Motorhead i one najbolje Metallice. A, ha-ha-ha, na kraju pjesme se netko podrignuo i nasmijao, sve u skladu sa žanrom. "Only human" je još jedna sjajna pjesma s brzim tempom i obaveznom solažom, u principu, rokačina na heavy način i to daleko bolja nego li je bio slučaj na hvaljenom EP-iju, a socio-politička potka je u njoj još jedna vrijednost koja diže palac gore. Obračun s liderima upriličuje se u angažiranoj i bijesnoj "No.1 must die" koja evocira snažne uspomene na legendarne Biohazard, Sick Of It All i Pro-Pain, a po stavu i na RATM i Napalm Death, dok je "Blow away the dust" jedna turobnija agresija s urnebesnim tempom i kompleksnim aranžmanom u kojoj gitaristi izvode nevjerojatna čudesa. "Poker time" sofisticirano govori o ljudskim sudbinama u takozvanoj demokraciji sa starinskim thrash izdanjem s mnogim izmjenama tempova i osobno mi je jedna od 'no.1' kompozicja s albuma. Posljednja "Evil blues" je tromi blues-metal instrumental u trajanju od samo minute i pol, da bi nakon 7 minuta tišine repetirali dionicu iz "Smoke coat" koja je više nego očigledno pripremljena za hit.

Veličanstveno dobre gitare, fenomenalan vokal, kvalitetna i jasno usmjerena lirika u kojoj ima i zajebancije, ali i svjesno postavljenih socio-političkih stavova protiv ovog prokletstva EU satirički postavljenog u aspekt starinskih western filmova, te nekoliko iznenađujućih pjesama stavljaju ovaj album na sam tron metal scene 2013. godine. Analizirajući ovaj, meni fantastičan album, vraćao sam se u mnoge periode prošlosti thrasha, grungea i stonera, te sam se zbog sjajnog vokala stalno nalazio u Soundgarden fazi do 1992. kada se ustvari desila i kulminacija svega najbitnijeg u r'n'r-u. Teško mi je u srcu reći da ovi fantastični Francuzi neće uspjeti da dođu do vaših srca jer postoji milion bendova i različite zanimljive muzike, no to što su ovdje napravili i koliko su se promijenili, za svaku je pohvalu. Ovako dobro i, štoviše, komercijalno ne zvuči niti jedan veliki svjetski metal bend.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/07/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*