home > mjuzik > 3. dio

kontakt | search |

DEMO IZVOĐAČI 2013.: 3. dio (2013)

BO & COMPANY - Best of vol.1 (d.i.y., 2013)
[ BO and COmpany - best of vol.1 ]

BO and COmpany - best of vol.1

U veoma dobroj kućnoj produkciji i izvedbi Osiječanina Tomice Miklića - Bo (Teatar Blues Band) nakon duljeg vremena na našoj demo/d.i.y. sceni pojavilo se fascinantno mainstream izdanje na kome se poput kolaža jesenskih boja stapaju blues, rock, country, soul, funk i jazz. On uglavnom svira sve instrumente, pjeva, autor je svih pjesama (izuzev 3 teksta Miroslava Milinovića, njegovog prijatelja ex-Stare kosti), a produkciju je radio na kompjuter. Nekom analitičkom spregom nemoguće je odgonetnuti da li su primjerice bubnjevi odsvirani uživo ili je vješta manipulacija programa koji insinuiraju na prisutnost ljudskih 'palica', no kompletan zvuk doima se kao vrstan živi session katkad prošaran improvizacijama jazz/blues saksofona poput Igora Geržine, klavira, hammonda i starinskih električnih orgulja.

Glazba je smještena otprilike na relacijama od gitarskih majstorija Eric Claptona, B.B.Kinga, J.J.Calea, ranih Fleetwood Mac s Peter Greenom i nekih ambijentalnih natruha Satrianija sve do soft-rocka i svih onih mnogobrojnih fuzija u jedinstveni stil najupečatljivije profiliran kroz opus Steely Dan. Nadalje, ovim 50 minuta dugačkim radom dominiraju emotivne lirske sfere o ljubavnim nedaćama, naizgled jednostavnim i sazidanim od Tomičinih gitarskih tehnikalija i vokala kojim se predstavlja kao osobeni pjevač koji doduše ne pokazuje neki znatan otklon od klišeja mainstream rockera 70-ih, ali ga je vrlo lako upamtiti jer je upravo ovakve pjesme najlakše zapamtiti. Ovo djelo je u svakom slučaju drastičan otklon od svega modernog što često pokazuje znakove pretencioznosti, a tu zamamnu jednostavnost njegovog retro izraza s mješavinom crnačkih i bijelačkih soft-rock/blues žanrova posebno naglašava klasicizam kakav je odavno zaboravljen i uglavnom pohranjen u neka daleko bolja i ljepša vremena.

Premda mu je glas najslabiji dio infrastrukture, on čisto testosteronski i mačoidno uvjerava ljepši spol u koketiranja, nježnosti i mnoge obavezne igre koje prethode onoj pravoj predigri. Mene recimo vokalno asocira na tanke performanse Dade Topića, Bareta i pokojnog Davorina Popovića - Pimpeka. Romantičan je, ali ne i osobito zanesen srljajući 'grlom u jagode' budući da su mu stihovi vrlo čvrste emocije s jakim stavovima koji su usmjereni isključivo na emocije i pozitivizam. Vokalom bi se morao bolje pozabaviti izgrađivajući stil. Poneki strastveniji 'krik iz duše i petnih žila' pretekao bi letargiju klasicizma...

Cijeli niz kompozicija ima jako dobre lirsko-glazbene predispozicije hita, počevši od uvodne "Madam de luxe" (napisana još prije 30-tak godina) sa zavodljivim jazzy-saxom, vokalima pojačanim u echo efektima, stalnim gitarskim međuigrama i umjerenim plesnim tempom koji se uglavnom manje-više proteže kroz čitav rad. Od pjesme do pjesme uočavaju se mnogobrojne inverzije nonšalantno raspoređene u jedan te isti kontekst ("Vani se osjeća kiša", bluesersko hard-rockerska "Ako me voliš", odlična laganica "Volio bih te ponovo vidjeti", zabavne blues-session lamentacije "Treba mi sunca malo", "U noćima...", najbrža "O kakav dan"), a posebno se ističe zgodno mistificirana "Lutam kroz noć" kroz fuziju funka, trip-hopa, soft-rocka, soula, jazza i popa gdje su odnosi gitare, saksofona i klavijatura došli do najboljeg izražaja, kao i u pravom klasičnom blues-rocku "Da li je ljubav ono".

Jedini moment ovog rada koji nagrđuje fascinantnu jednostavnost je pjesma "Kao noć opasna" koja neopisivo melodijski podsjeća na jedan stari hit Gibonnija iz prve polovice 90-ih dok još nije bio razvikano srednjestrujaško smeće koje se bori za tantijeme. Posebno poglavlje u ovoj mačoidnoj atmosferi albuma nalazi se u hard-rock/blues pjesmi "Hey my friend (Lega, Lega)" gdje govori o starom prijatelju koji ga više ne poznaje jer je promijenio spol. Jako zabavno i hitoidno, hahaha...

Bonus pjesma "Jalovo ljeto (Sjećanje na 88')" na tekst spomenutog Miroslava Milinovića je jako fina akustično/ amplificirana romantika koja, nažalost nije sofisticirana, već je previše direktni udarac u hitoidni pop/rock izraz bivše Jugoslavije asocirajući na vremena kada su recimo Daleka obala startali s radom, a glavne zvijezde su bili, meni ogavno gadni Plavi Orkestar, Crvena Jabuka, Valentino, Merlin i ako se sjećate beogradskog benda Ruž s hitom "Moja zubarka". Tada su se pjevale ovakve pjesme s tendencijom da budu u dosegu balada Parnog valjka, Divljih jagoda i Riblje čorbe. I još mnogih bendova koji su u svome imenu imali pridjev i imenicu. A tad je već i Prljavo kazalište postalo sranje na kvadrat, a o Bijelom dugmetu da ni ne govorim...

Činjenica jest da je ovakva glazba i ovakav izraz, ne računajući ovu zadnju pjesmu, danas nažalost 'tamo neki underground' kojeg se sve manje doživljava kao klasični mainstream što ustvari i jeste jer su ljudi sve manje svjesni vitalnih stvari u životu. Tomica ovdje fino govori u "Treba mi sunca malo":

'Sad mi je dosta stvari mnogih
prijatelja, alkohola, žena
što zadiru u dušu moju,
narušavaju moj mir.
Znam da bi trebao biti hrabar
i napraviti pravu stvar
uklonuti gluposti stare
i krenut na novi put.

Treba mi sunca malo
i ulica bez društva
da sam sam sa sobom
i muzikom svoga srca'


Ovo jest jako lijepo odsvirano i lirski sročeno djelo s nekim fascinantnim pjesmama koje pokazuju raskošan autorski potencijal u domeni emocija i nadahnute lirike. Samo manjka hrabrosti i jake, neophodne eksperimentalizacije da se sva ta vrlo fina struktura instrumentalizacije dotjera u red. Predvidljiva je, puna klišeja i strogo potencirana za CMC program kratkih pop pjesama od 3-4 minute. A Tomica, izgleda ima daleko veći talent da napravi puno više od toga. Moguća rockersko laganija mainstream zvijezda u domeni Steely Dan? Pričekajmo. U svakom slučaju, ovo je fascinantan demo album.

Naslovi: 1.Madam de luxe, 2.Vani se osjeća kiša, 3.Lutam kroz noć, 4.Ako me voliš, 5.Volio bih te ponovo vidjeti, 6.Treba mi sunca malo, 7.Da li je ljubav ono, 8.Kao noć opasna, 9.U noćima..., 10.Hey my friend (Lega, Lega), 11.O kakav dan, BONUS 12.Jalovo ljeto (Sjećanje na 88')

Ocjena (1-10): 8
www.facebook.com - BO-COmpany

FINSKA - FiNSKA (d.i.y., 2013)
[ Finska ]

Finska

Bjelovarski trojac Finska udružio je snage sa saksofonistom Viktorom Ključarićem i 7.X 2013. objavio svoj novi, drugi po redu rad koji se umnogome razlikuje od prvijenca "Perverted Lollipops" (2012).

Prvo, materijal je dvostruko dulji - 26 minuta. Drugo, nafilan je free-jazz elementima zahvaljujući gostujućem saksofonistu. Treće, namjera im je pronaći izdavača. A četvrto, znatno je žešći i nema mnogo upotrebe elektronskih ambijenata.

Ostali parametri su donekle sukladni s onom čudnovatom igrom naslova pjesama koji su na demo debiju bili označeni s po jednim slovom, dok su ovdje posve nedokučivi. Sve pjesme, tj. instrumentali počinju točkom (.) i malim slovom 'e'. Čini se da je prvo slovo u nazivu namjerno izostavljeno. Nisam mogao odgonetnuti što točno znače ti nazivi. Da li su, primjerice ".esta", ".eveta", ".esma", ".edma" ili ".etta" - 'šesta', 'deveta', 'česma', 'sedma' i 'četa' ili znače nešto sasvim drugo, dok su mi recimo asocijacije za naslove ".eruga", ".erva" i ".esheta" bile kojekakve, pa čak i mogući anagrami 'u rage', 'rave' i 'te-ha-se', s lingvističkim cakama. A moguće da su svi naslovi međusobno povezani nekakvim štosevima, no definitivno nisu na finskom jeziku. Jedino 'etta' označava povratnu zamjenicu 'se' na finskom, ali sumnjam da je bend pucao na to.

Ali, ima jedan zgodan trik kojeg su mi otkrili. Ovi naslovi su ustvari redni brojevi po kojima su nastajale pjesme. Izbacili su prvo slovo i stavili 'e', pa tako redom idu pjesme "Šesta", "Druga", "Deveta", "Osma", "Sedma", "Prva", "Peta" i "Deseta". Vidi se da u nizu manjkaju 'treća' i 'četvrta'.

Frenetična svirka s nekim vrlo kompleksnim aranžmanima razvija se sloj po sloj gradirajući vješti složenac stilova i žanrova. Naoko, ovo djeluje poput kakofoničnog lonca u kome je sve izmješano od math i post-rock/metala, preko noisea, hardcorea, thrasha, psihodeličnih detalja do free-jazza. Njihova eksperimentalna kompozitorska vještina kojom su ovladali još u ranijim bendovima s progressive tehniciranjima, kao i sama sviračka sprega, dozvoljava im zavrzlame pune kolažnih sekvenci nabijenih uglavnom snažnim riffovima, promijenjivim tempovima i brdima naredanih improvizacija na zadane teme.

Pri tome Finska ne gubi uzajamnu povezanost s osnovnim melodijama logički se bazirajući na 'drajverskom' pristupu stvarajući konceptualni psihodelični doživljaj

Naslovi: 1.esta, 2.eruga, 3.eveta, 4.esma, 5.edma, 6.erva, 7.etta, 8.esheta

Ocjena (1-10):
www.finska.bandcamp.com

Diskografija:
Perverted Lollipops (2012)
FiNSKA (2013)

GOVOR - Lucifer (d.i.y., 2013)
[ Govor - Lucifer ]

Govor - Lucifer

Iz ovoga bi se mogao izroditi veoma zanimljiv, poseban i konkretan domaći black metal projekt ili bend. Za sada je riječ o oneman bendu autora koji ne želi otkriti svoje pravo ime, a pripremao se za izlazak u javnost punih 5 godina čitajući i proučavajući Gaston Bachelarda, Stephen J. Pynea, Dennis King Keenana i još štošta. Uz glazbeni materijal priložena je i podrobna esejistička disertacija o pogrešnom tumačenju sotonizma na čak 30 stranica o kojoj ne bih sada razglabao, ali je neophodno bitna za kontekst cijele priče i shvaćanja ovog rada.

Sam album "Lucifer" počeo se stvarati u proljeće 2011. godine, te je zamišljen veoma glamurozno priznajući da ovaj materijal još nije okončan budući da je instrumentalnog karaktera. Namjera mu je okupiti cjelovit bend za žive svirke i ubaciti zborske vokale na engleskom jeziku. S ovim nezavršenim opusom izašao je samo u svrhu procjene i utvrđivanja težine vlastitog gradiva, te feedbacka i interesa slušatelja.

Naslovi pjesama za sada su navedeni na hrvatskom jeziku, a na poleđini omota se nalaze i kratki tekstovi koji nisu otpjevani (samo po 4 stiha u svakoj kompoziciji), no aranžmanski su točno precizirani elektronskim efektima koji imitiraju zborske arije. Baš nisam shvatio najjasnije hoće li ti tekstovi biti prevedeni na engleski ili će se paralelno izvoditi i na hrvatskom, ili će, pak, biti dodana nova, drugačija lirika. Malo ga zeza pravopis i daktilografski feleri (gorm umjesto grom, oći umjesto oči, svjieta umjesto svijeta...), ali to sad nije toliko bitno. Tekstovi su uglavnom o vječitom sukobu Sotone i Boga, odnosu svijetla i mraka, glorificiranju gospodara tame, žrtvovanjima i nadnaravnim mračnim silama, elem uobičajenim black preokupacijama.

Tehnička realizacija osim nezaobilaznih niskih gitarskih štimova u frenetičnim tremolima imaju i nekolicinu ambijentalnih staccata; sasvim pristojan rad u uvodnoj "Mit o noći", "Bitka na nebu", "Gospodar tame" i još ponajbolji tokom gotovo čitavih "Četvrti element" i "Žrtva paljenica". Zatim sadrži synth i elektronske harmonije, basove, kao i programirane ritmove. U tom pogledu zvuk je prilično sintetičan i podosta linearan s predvidljivim konfiguracijama koje ipak koliko-toliko obogaćuju elektronske 'nijeme zborske arije'. Da ih nema, ovo bi bilo vrlo dosadno budući da su formati ovih 7 kompozicija klasični 'pop' aranžmani s uvodom, te dionicama za vokale, refrene, kraćim ambijentalnim intervalima i ponovnim repeticijama svega toga. Minimalistički sa simfonijskim tenzijama u kojima se još ne naziru kompleksniji glazbeni zahvati koji bi doprinjeli znatno sadržajnijoj infrastrukturi s obzirom da pokazani performansi aludiraju na tako nešto. Još ponajbolji kompozicijski i svirački doseg prikazan je u završnoj "Prosvijetljenje" s izmjenama tempova, laganijim sekvencama, nekoliko prilično dobrih gitarskih staccata i synth melodijama insinuirajući na orkestracije.

U suštini kao demo predložak može idealno poslužiti za daljnju razradnju i inovacije. Tu bi još trebalo štošta poraditi s pravim produkcijskim maestrom i dakako, najbitnije, sa živim bubnjarom. Ili barem adaptirati programirane ritmove da djeluju kao akustika s obzirom da je sve osim gitare sintetska kibernetika koja je u ovom slučaju užasno sterilna. Naposljetku, korištene su i neke sekvence Mozartove "Lacrimosa" i Prokofjeve "Montagues and Capulets" upravo u spomenutoj završnoj temi, no da su zamijenjene originalnim orkestracijama ili barem zvučnim adaptacijama koje podsjećaju na živu filharmoniju, efekt bi bio znatno drugačiji.

Može proći kao kućni rad za informaciju, a nadati se treba znatno studioznijem tehničkom i tonskom pristupu pošto ovdje ima dobro zamišljenog i koncepcijski cjelovitog sadržaja kojeg tek valja generalno montirati.

Naslovi: 1.Mit o noći, 2.Bitka na nebu, 3.Gospodar tame, 4.Četvrti element, 5.Žrtva paljenica, 6.Samozapaljenje, 7.Prosvijetljenje

Ocjena (1-10): 6
www.govor.eu

Diskografija:
Lucifer (2013)

LOS KOZMOS - Nikri projekt (d.i.y., 2013)
[ Los Kozmos - Nikri projekt ]

Los Kozmos - Nikri projekt

Dva vitalna člana nekadašnjeg punk benda Panj iz Kutine, Marijan Pavličić - Krueger (bas) i Nikola Nikolić - Nik (gitara) sjeli su, malo razmotrili svoj dosadašnji razvojni put gdje su uspjeli ostvariti tri vrlo dobra demo punk-hardcore albuma koja nažalost nisu primijećena, te krenuti na novi poduhvat - session muzičicu samo za svoje zadovoljstvo.

Ovdje je u dvadesetak minuta sročena instrumentalna vještina ovih dvojice glazbenika koji uopće ne traže svoj stil, već stil traži njih. Vole eksperimentirati na svojim instumentima sa zadanim temama, a jedino u pratnji im je sitni zvonac 'po čaši' ili 'flaši' kojeg katkad netko, čak i u vrlo dobro odmjerenim taktovima opali. Imaju i sitnu potporu sampliranih bubnjeva i zvečki. Uglavnom, ovo jako dobro zvuči.

Njihova snaga je u tome da za razliku od svih demo bendova koje imam prilike čuti imaju naglašen jedan rudimentaran karakter - sirovost i originalnost klasicizma koja je vrlo rijetka kod naših izvođača. Pristupaju glazbi nevino, razrađuju temu od osnovne ideje, te mada doduše ne idu duboko, umiju veoma dobro oslikati kompoziciju, odnosno zacrtanu sliku bez nekakvih skrnavljenja osobnih predispozicija.

U njihovoj glazbi se neprekidno kroz svaku od ovih 5 kompozicija ponavlja jedan te isti motiv - put. Njih dvojica neprekidno 'idu' negdje, stalno putuju i mašta im radi 100% mada uopće nisu avangardni ili nešto pretjerano alternativni. Sve su to fikcijske teme s veoma dobrim uzajamnim radom dva možda ne osobito vješta, ali talentirana glazbenika koji još nisu otkrilii vrijednost svojeg muziciranja i vlastite umjetnosti. Možda misle da su loši ili ne pretjerano dobri, ali varaju se.

U prvom i najednostavnijem komadu "Gljivin korak" (odličan naziv) portretiraju maleni rast spram ranijeg punk-hardcore benda na, zamislite, stacato način. Evo, bas gitara Kruegera zvuči kao fretless bas pokojnog Mick Karna i mogao bi momak komotno svirati u nekom avangardnom jazz bendu da takav uopće postoji ovdje. Gitara Nika je strašno fini i lijepi staccato u repeticijama, a za početak, to je sasvim dovoljno. I previše.

"Ledeni put" donosi fine Krugegerove bas dionice, pomalo funkirane (Gang Of Four i RHCP) uz Nikine ambijentalne gitarski kratke akorde i sitne vokalne 'nijeme' mantre 'tu-tu-tu-tu-tu'. Jako lijepo i jednostavno. "Planinski korak" dođe kao najdorađenija pjesma s kompleksnijim aranžmanom u kome je prvi igrač gitarist Niko s pomalo tango-ritmom, ali se uočava da pjesma nije dorađena do konca. Veliko iznenađenje je "Prva" u jazz/blues maniru gdje se obojica odvaljuju u veoma dobre improvizacije, apsolutno netipične za muzičare koji su izašli iz hardcore-punka. Zadnja stvar "Šumski korak" odlikuje se 'drajverskom' etikom da 'vozi' s jednostavnim psycho bas motivima i dosjetkama gitare u kojima se ponekad osjete sitna 'struganja' po žicama naglašavajući eksperimentalni pristup ovog dvojca koji još u potpunosti nije na čisto što želi raditi, ali se osjeća strahovita autorska snaga nečega fantastičnog što tek treba realizirati.

Znam, ima ovakvih autora mnogo po našoj lijepoj koji misle da 'ne valjaju ništa' zbog trenda koji jest takav kakav jest. Neki od njih uopće i nisu svjesni svojeg potencijala u sebi kojeg imaju i kojeg izražavaju, a neki se, poput Panja uopće niti ne usude prikloniti nekoj sceni koja je živa. Radije će je zadržati negdje u sebi, a to je velika greška. Ova dvojica autora za sad, barem, trebali bi se priključiti Zvonki Obajdin i zagrebačkom klubiću Jutro gdje se održavaju vrlo slične svirke, a potom tražiti svoj daljnji plasman. Predispozicije su jako dobre.

Naslovi: 1.Gljivin korak, 2.Ledeni put, 3.Planinski korak, 4.Prva, 5.Šumski korak

Ocjena (1-10): 7

Diskografija:
PANJ - Čikovi i čepovi (2002)
PANJ - Pankeraja (2004)
PANJ - Hočus moćus (2008)
LOS KOZMOS - Nikri projekt (2013)

RAZNI IZVOĐAČI - Sampled: the Best of Croatian Rock Production (d.i.y., 2013)
[ Sampled the best of cro rock productions ]

Sampled the best of cro rock productions

6 hrvatskih bendova predstavljenih sa po 2 pjesme na engleskom jeziku.

U samostalnom izdanju Drito Konja, odnosno Štefa, pardon Stjepana Krznarića, bubnjara Sane pojavila se ova vrlo lijepa kompilacija momentalno najjačih zagrebačkih bendova koji ipak nisu odraz naslova - da su najbolje iz hrvatske produkcije. Oni su na zagrebačkoj sceni uistinu jaki, imaju pune klubove, obožavatelje i ergelu vrlo lijepih djevojaka, no kad dođu svirati u neku pripizdinu, potuče ih tamo neki mjesni bendić zbog kojeg obožavatelji sruše pozornicu i naprave skoro pa masakr jerbo su domaćini lokalpatriotski i ksenofobično nastrojeni. Sve je to uglavnom jako pijana i neuredna scena bendova koji pjevaju na engleskom jeziku i nadaju se da će putem interneta uspjeti nešto ostvariti van lokalnih okvira.

Kapu skidam ako će netko od ovih bendova ostvariti zapaženi rezultat 'tamo negdje' jer ga kod nas ionako već imaju. Ok, ovi svi bendovi koriste samo engleski jezik i furaju veoma komercijalne fore bez ikakvih inovantnih iznenađenja. Jest, grub sam odmah u startu s mišljenjem da najbolji znači i originalan, a ne retrospektivan ili reciklažan. Imaš gitaru, bubanj, bas i vokal - što s time možeš novo napraviti a da nije već napravljeno? I k tome još pjevaš na engleskom jeziku?

Automatski se odvaja velika većina konzumenata koji ne vole domaće bendove što koriste engleski jezik i one fore 'ja znam napisati pjesmu samo na engleskom'. Ma, daj, ne drobi nagusto... Rundek, Štulić, Bare, Prlja, Mile Kekin i Ripper nikad ne bi bili to što jesu da su pisali na engleskom. Danas bi možda bili u istom fahu i lupali se po glavi kako njih nitko ne razumije, a pogotovo publika iz inozemstva. Ne volim osobito domaće bendove koji pjevaju na engleskom jeziku, ali ih podržavam u tim izletima entuzijazma. Jedini koji su potpuno ovladali na tom teritoriju su riječki Father, zagrebački Subscale i Scroll (prisutni na kompilaciji), pulska Infernal Tenebra i Hrvoje iz nekadašnje Heroine (danas Baden Baden), te još ponetko, manje bitan u ovome kontekstu. Ima jedna, sasvim drugačija crtica iz BP kluba pokojnog Boška Petrovića kad mu je došao svirati jedan popularni gitarist kome neću otkriti ime. On je izvadio neka čudesa od distorzija, pedali i raznih pomagala, a Boško mu je rekao 'dečec, daj si pospravi te svoje autiće i pokaži mi kak' sviraš' bez tih igračkica. Odnosno, da se nadovežem na veliku legendu hrvatskog jazza, dečec, skoncentriraj se i otpjevaj mi pjesmicu na hrvatskom jeziku jer ionako mnogo falšaš s gramatikom engleskoga.

Najbolji hrvatski bendovi bi uistinu trebali biti najbolji, ali nisu. Pretjerano je to za reći. Oni se sami nadmeću između sebe i to je u redu, kao što je i nadmetanje u hip-hop sceni tko je bolji - Dječaci, Elemental, TBF, El Bahatee, Stoka, Connect ili Krankšvester? Kako bi oni prošli s engleskim? Nikako. Poput jako dobre i originalne Diyale na koju se posve zaboravilo ili poput svojevremeno obećavajućeg soul/pop/blues/jazzy benda Spina gdje je fantastična vokalistica Maja na koncertima imala svoje intimne seanse za šačicu ljudi koji su površno kontali o čemu točno pjeva.

Nije točno da ovi bendovi samo rade dobru mjuzu na svjetskom nivou, ima tu i vrlo dobrih lirskih sadržaja, osobito kod SANE koji otvaraju kompilaciju sa dvije pjesme, post-grungerskom "Envy & pride" i poluakustičnom Stingovsko/ Pearl Jam-ovskom "Tic tac" čiji je frontmen Nikola provjereni poeta, senzualac i vlasnik jednog od najljepših muških vokala u povijesti hrvatskog rocka. Ako se oslobodimo tog sindroma, uglavnom gramatički i lingvističko-fonetsko lošeg interpretiranja engleskog jezika o kome bi sad mogao napisati cijelu disertaciju, ovdje je prisutno još 5 manje-više svima dobro znanih bendova koje smo u proteklim godinama gledali po zagrebačkim klubovima u odličnim izdanjima, ali teškom mukom smo kontali o čemu točno pjevaju njihovi frontmeni i vokalisti. Ne bih sada secirao njihove greške i to mi nije niti najmanja namjera, ali svi oni mogu puno bolje proći u svojem životu da se orijentiraju na svoje malo hrvatsko selo koje pleše onako kako oni sviraju, a ne kako pjevaju.

Nove velike nade MUSCLE TRIBE OF DANGER AND EXCELLENCE ovdje imaju dvije moćne stoner/ funk pjesme "New school blood trial" i tromiju "Ode to the shameless one" s odličnim radovima gitariste i basiste, te upečatljivim vokalom i fino dotjeranim aranžmanima punim različitih pada i uspona dinamike. SCROLL na koje smo svi već i zaboravili, a nastupali su i na InMusicu (T-Mobile) pred svega stotinjak ljudi 24.VI 2009. ovdje, nažalost nemaju nikakvu novu snimku kao što bi se moglo očekivati. Mrak-Mark Mrakovčić (vokal, gitara) je u međuvremenu radio neke svoje malo znane akustične 'crtić' projekte, pa je Štef kao autor kompilacije izabrao dvije, po njemu najbolje pjesme s jedinog albuma "Poultry" objavljenog još 2008. za Ephenty Records - žestoku "Soap" i ubjedljivo najjačom pjesmom "Tales", laganicom popraćenom orkestracijama. A ako ste zaboravili, oni su cijeli album snimili u svojoj garaži i poslali ga na master u Kaliforniju. Već je to jako davno bilo. Znam viđavati njihovog drugog gitaristu Filipa Romca da šeta malenog psića u neke kasne sate po Vukovarskoj ulici kad se biciklom vraćam sa koncerata. Bili su vraški dobar i originalan bend koji unatoč i TV emisiji "Garaža" nije komercijalno uspio. Da li je to znak da se ponovno vraćaju? Možda...

SHE LOVES PABLO su uvjerljivo najveće zvijezde ove kompilacije i njima nikakva posebna reklama nije potrebna. Ovdje imaju dvije sjajne pjesme s najnovijeg, drugog albuma "Burn And Levitate" koji je po svim parametrima jedan od najboljih hrvatskih djela 2013. - žestoku "Gamblin'" i skuliranu "Miss deed" na pragovima Soundgarden i nekadašnjih Kyuss, dakako bez psihodeličnih i eksperimentalnih elemenata.

Najveća nepoznanica su THEM MOOSE RUSH, no ako malo prošvrljate po internetu, otkriti će te tko stoji iza tog imena. Oni su prikazali još i najuvjerljiviju kompleksnu aranžmansku strukturu u vrlo kratkoj pjesmi "Charlene", te nabijenom funku s mirisom post-punka Gang Of Four i The Pop Group u "Ravenholm" (pa i ranih RHCP) sa sitnim jazzy izletom neke pištaljke.

Ne bih se htio kladiti da će posljednje zastupljeni bend KILLED A FOX biti neko novo veliko ime hrvatskog rocka. Jebada im je taj engleski, te igračkice i 'autići' s kojima se zafrkavaju misleći da će ih progutati svijet i prihvatiti kao neke nove zvijezde underground scene zaboravljajući da naša publika uopće ne shvata o čemu oni pjevaju. Momak na vokalu je potpuno u svome filmu i fučka mu se tko ga razumije u ovoj sjebanoj zemlji, živi izgleda u uvjerenju da ga svi razumiju i očekuje poštovanje plebejaca da on i bend nešto uspiju zaraditi za kruh i mlijeko. No, ne radi se to tako. Premda nove pjesme "Humble" i "The prowl" imaju sve karakteristike jako dobre svjetske sheme stoner bendova, odličnu baladično-senzibilnu naraciju, one djeluju otprilike kao Valjak kad se odlučio davne 1979. album "Gradske priče" izdati u varijanti engleskog jezika. Osobit im je promašaj bila ponajbolja pjesma "Ulične tuče" u frenetičnom punk izdanju, a taj isti sindrom prati i Killed A Fox. Nesavršenost izraza, pomanjkanje potpunog autorskog legimiteta i šlepanje na aktualne hardcore, da ne kažem metalcore bendova s kojima ovi Zagrepčani imaju otprilike isto onoliko kao i srpski Gordi kad su objavili prvi jugoslavenski death-metal (?) album "Kraljica smrti" davne 1982. Presmiješno. A promotriti će se to jako dobro za nekih 20-tak godina kada se slegnu dojmovi i ukapira sukladna kurentna svjetska scena.

Tad ću možda i biti mrtav, a s tom faktičkom istinom o 'najboljim hrvatskim bendovima po Štefu 2013.' godine će se zajebavati neki analitičar s fakultetskim obrazovanjem rock-akademije. Ovo jesu samo dobri, no nikako originalni ili posebno važni bendovi koji stvaraju orgazam i delirij. Klasične su kopije svega onoga što postoji na svjetskoj sceni, domaćoj publici ne donose onu prijeko potrebnu poruku 'zamišljanja života u ritmu muzike za ples' i tu su se životno gadno zajebali imitirajući svoje idole na engleskom jeziku. Niti Danijel kad je sa eurovizijskim megahitom "Đuli" (1983., no 3) nije dobro prošao koristeći engleski jezik. Bio je presmiješan pripadnik jedine Slavenske države koja se takmičila u izobilju europskog pop neukusa kad mu se pjesma pojavila na engleskom jeziku. Nitko je nije volio, ali na hrvatskom su je voljeli i Britanci, Švabe, Skandinavci, Benelukšani, Francuzi, Talijani, Grci, Španjolci, Islanđani i Portugalci. Nisu pod milim Bogom znali o čemu taj ljepotan pjeva, ali su osjetili autohtonu čar komunističke Jugoslavije koja ima imitatora Shakin Stevensa i kralja r'n'r-a, Elvis Presleya.

Zato dečeci, koliko god da jeste dobri u svirki, orijentirajte se na sebe, na svoju individualnu kreativnost, ostavite svoje idole u ladici i pjevajte ovom jebenom narodu pjesme na hrvatskom jeziku. EU nije nikakvo 'otvoreno tržište', to je velika zamka i prevara, a vi ste očito pali na taj politički štos.

Naslovi: 1.SANE - Envy & pride, 2.SANE - Tic tac, 3.MUSCLE TRIBE OF DANGER AND EXCELLENCE - New school blood trial, 4.MUSCLE TRIBE OF DANGER AND EXCELLENCE - Ode to the shameless one, 5.SCROLL - Soap, 6.SCROLL - Tales, 7.SHE LOVES PABLO - Gamblin', 8.SHE LOVES PABLO - Miss deed, 9.THEM MOOSE RUSH - Charlene, 10.THEM MOOSE RUSH - Ravenholm, 11.KILLED A FOX - Humble, 12.KILLED A FOX - The prowl

Ocjena (1-10): 7
www.sampled.com.hr

horvi // 16/11/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Covid-19 blues, EP

MATEJ KRAJNC: Covid-19 blues, EP (2020)

| 27/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Animal Bouffe Animal

MOURIR: Animal Bouffe Animal (2020)

| 26/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Klematis, pesmi iz zgodbe o vzpenjavki, EP

MATEJ KRAJNC: Klematis, pesmi iz zgodbe o vzpenjavki, EP (2020)

| 25/10/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Death Meditation

FUNERAL LEECH: Death Meditation (2020)

| 25/10/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Alphaville

IMPERIAL TRIUMPHANT: Alphaville (2020)

| 24/10/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*