home > mjuzik > I am the high fuckin priestes

kontakt | search |

UMA THURMAN: I am the high fuckin priestes (Fat Brek booking & promotions, 2014)

Ime ovog benda je nešto što se lako pamti, ali i teško traži, jer kad ukucate Uma Thurman u tražilicu dobiti ćete sve vezano za ovu filmsku divu, a ništa o grupi. Dodavanjem riječi bend pomalo saznajete sve bitno za nekakav uvod u recenziju ovog albuma. Postoje od 2010. godine, ovo im je drugi album, a grupu čine Dean (bas), Dodo (gitara), Neno (gitara) i Vinko (bubnjevi). Veliki su zaljubljenici u filmove, a tako su i pjesmama na ovom albumu pridružili citate iz poznatih filmova. Svih deset pjesama na albumu su instrumentalne, što je još jedna stvar koja se meni osobno svidjela, a naslov albuma je citat preuzet iz filma Four Rooms. Zanimljiva je i naslovnica albuma koju je radio legendarni riječki umjetnik i fotograf Kristijan Vučković, a obzirom da cd u svom fizičkom obliku još nije vani, biti će interesantno vidjeti kako će kompletno opremljeni album izgledati.
[ Uma Thurman ]

Uma Thurman   © Kristijan Vučković

Nakon kratkog space uvoda od tridesetak sekundi, već iduća "Heavy feet" pokazuje pravu smjernicu ovog albuma. Teški i masni rifovi na gitarama, kao da asociraju na oluju koja vas cijelo vrijeme albuma drži u neizvjesnosti i tjeskobi. Samo na trenutke pjesma ima lagani dio koji kao da pruža nadu da će sve ipak doći na svoje. "Say what one more time", kojoj je uvodni govorni dio preuzet iz filma Pulp Fiction, poigrava se svojom ritmičnošću u funky žanru i na način kako su to nekad radili Red hot Chili Peppers. Razbijeni ritmovi i žestoke gitare pršte na sve strane, a ubojiti tonovi koje isporučuju vode vas u svijet lijepo organiziranog kaosa. "Cosmic pussy" pak dobro balansira između post rocka i post punka, a meni osobno, uz naslovnu "I am the high fuckin priestes", je pjesma koja mi je na prvu do kraja sjela. "Black sunday" svojom grmljavinom na uvodnom dijelu i prve dvije minute, strašno me asocirao na Hendrixa i "Purple Haze", a isto tako zvuči i kasniji solo na električnoj gitari. To je još samo jedan dokaz koliko ovi dečki kvalitetno mješaju različite žanrove, ali opet ostajući cijelo vrijeme vezani za stoner kao bazu. "So many people to kill...so little..." pak toliko kvalitetno ulazi u moderne blues obrasce da je prava šteta što nije još malo razrađena.



Naslovna pjesma ostavljena za kraj ima lijepu igru između gitara i ritam sekcije još jednom pokazujući koliko je ova ekipa glazbeno kvalitetna. Tiše dionice kojima ću namijeniti ulogu strofe igraju jednu lijepu laganu priču, da bi čovjek skoro pomislio da su dečki ušli u baladne vode, ali žestoki refren sve vraća na poznati smjer kojim ovaj album cijelo vrijeme plovi. Iako pjesma traje punih devet minuta i kroz nju se isprepliće nekoliko glazbenih pravaca, od stonera, sludgea, post rocka i trash metala, cijelo vrijeme vas drži u napetosti, a tamo negdje od sedme minute imate dojam da ste u nekom fantasy filmu i do kraja pjesme ta priča ne staje.

Nakon što je album odradio nekoliko krugova kroz moje zvučnike, moram priznati da ove pjesme u svom insrtrumentalnom scenariju imaju i glavu i rep. Pitao sam se koliko će Umi Thurman nedostatak vokala na albumu pokvariti ugođaj. Mišljenja sam da je najveća ljepota ovog albuma što je taj nedostatak pretvorio u svoje prednosti. Koliko imam informaciju, postoji mogućnost da pjesme uskoro dobiju i vokalne dionice, a tu se nadam da će dečki biti dovoljno oprezni da ne izgube homogenost svog instrumentarija.

Uma Thurman jedini je pravi predstavnik riječkog stoner rocka, a njihov drugi album pokazuje svu snagu i zamah kojim zasigurno nijednog pravog zaljubljenika u ovaj glazbeni žanr neće ostaviti ravnodušnim. Prvo što sam shvatio poslušavši ovaj album je da dečki zbilja znaju svirati i da ni po čemu ne možete ovaj album strpati u neko mlado domaće dvorište. Zato jer svojim sviračkim umijećem nikako ne odaju da su relativno mlada grupa glazbenika. A čini mi se da im ni broj ukupno odsviranih koncerata nije prebacio brojku 50, što je velika šteta, jer zbilja vladaju žanrom. I ne samo da vladaju, već jako dobrim koketiranjem s ostalim glazbenim obrascima daju svojoj glazbi novi uzlet. Zanima me koliko daleko mogu, jer ovo što su pokazali je sigurno nešto što se može dobro izvesti i prodati cijeloj regiji, a i šire po Europi.

Naslovi: 1. Intro, 2. Heavy Feet, 3. I Like My Coco Strong, 4. Cosmic Pussy, 5. Say What One More Goddamn Time, 6. Black Sunday, 7. Vagiant, 8.So Many People To Kill...So Little Time..., 9. Curses!, 10. I Am The High Fucking Priestess

ocjena albuma [1-10]: 8

jura // 24/03/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*