home > mjuzik > Holy Vacants

kontakt | search |

TROPHY SCARS: Holy Vacants (Monotreme Records, 2014)

Nije nikakvo čudo da revnom pratitelju rock i alternativne scene promakne s radara bend koji radi više od decenije, ima četiri albuma i četiri EP-ija, a uz to ima i jedan vrlo unikatan stil. Potvrda je to kako je ustvari veoma teško ne samo uspjeti, već se i domoći neke šire audijencije u ovom džumbusu od brda izdanja koja se objavljuju svakodnevno pa valjda u razmacima od svakih 5-10 minuta. Evo, vidio sam da se album može i downloadirati s mnogih portala koji su mu priljepili etiketu post-rock i vjerojatno je mnoge razočarao jer nije post-rock već je riječ o slojevitom križancu bluesa, hard-rocka, progressivea, alternativnog rocka i tek se po nekim aranžmanskim finesama (krešenda recimo) može djelomično povezati s post-rockom. Ali ima tu i natruha metala (snažan blues-metal "Burning mirror"), pa se čak nailazi i na dva iznenađujuće lagana evergreena "Archangel" (potencijalni hit!!!) i "Everything disappearing" koji djeluju poput spoja Hendrixa, Tom Jonesa i bubnjarske pratnje Lars Urlicha (Metallica) koje je otpjevao David Bowie iz recimo ranijih 70-ih, tamo negdje iz vremena "Life on Mars".

Bend mi je, igrom slučaja poslan prvo od strane njihovog europskog promotera Julien Fernandeza iz Italije (Pescara) koji je prvo pokušavao 'ispipati teren' singlom "Hagiophobia". Čovjek mi je e-mailom dostavio download samo te pjesme, a kako ja pored svojeg PC-ija imam cijelo brdo papira i zabilješki, nakon preslušavanja sam si upisao 'singl, odlično - Beefheart'. Nisam niti mogao pretpostaviti kakvo se bogatstvo nalazi u ovome bendu samo nakon jedne pjesme koja me, eto, zbog čudesno odsvirane gitare, razlomljenog ritma i neobičnog vokala kojeg u 5 minuta nisam mogao nigdje smjestiti, ali me sva ta atmosfera pjesme navela na pomisao nečeg vrlo kreativnog i istovremeno ortodoksnog. Pjesma je uistinu sjajan singl i veličanstveni pogodak! Po meni, jedna od najboljih rock pjesama 2014. godine, ma šta god vox populi smatrao o tome...

[ horvijeva zabilješka ]

horvijeva zabilješka

Nije prošlo nekoliko dana, a evo ja dobih i paket izdanja cd-ova od Juliena iz Pescare i vidi, vidi, novi Thot, te između ostalih i Trophy Scars... Ubacim cd u player i imam što za čuti baš kad sam kuhao svoj omiljeni grah u juhi gdje se prethodno kuhala uskršnja šunka, mljac... Bend, zanimljivo, čine dva Ferrara za koje u press materijalu nije navedeno da li su u nekim rodbinskim odnosima - Brian (bubnjevi) i John (fantastičan gitarist vrlo blizak Hendrixu!), potom Andy Farrell (bas), Gray Reinhard (piano, organ, moog), te odličan frontmen Jerry Jones koji radi čudesa - malo krešti poput hard-rock/metalca, čas je toliko mračan darker poput Nick Cavea, a negdje je iznimno rockerski sladunjav i neobično pitak. Ima mnoštvo metamorfoza od recimo Heftfielda (Metallica), Axl Rosea (Guns'n'Roses), Ian Astburyija (The Cult), preko Bowiea, John Fogetryija i Bon Jovija do spomenutog Cavea. A da iznenađenje bude veće, ovo iznimno čudesno grlo od pjevača u slojevitom alternativnom hard-rock/bluesu "Chicago typewriter" zvuči kao onaj 'neidentificirani' manipulator mikrofona iz The Residents!!! Samo u pjesmi "Every city, vacant" prošara s gotovo cijelim spektrom vokalnih finesa kao da su je otpjevala barem petorica različitih pjevača, no ipak se osjeća da je djelo samo jednog grla. Znaju mu priskočiti i vrlo senzibilne pratilje Desiree Saetia, Kate Lewis i Heidi Bovine Sigler, a u pratećoj instrumentalističkoj infrastrukturi bend još ima pomagače na trubi, trombonu, violi, violini, violončelu, gudačke aranžmane (radio ih je David Rimelis). Nekoliko pjesama su djevojke otpjevale u prvom licu ("Nyctophobia", "Chicago typewriter", "Gutted", "Crystallophobia"), a svih 12 pjesama je toliko bogate glazbene građe s fantastičnim rock performansima da je neoprostiva šteta kako ovaj bend čami tamo negdje u unergroundu New Jerseya i tek sad dopire do ovog zabačenog kutka Europe gdje bi, garantiram, mogao okupiti veliko mnoštvo publike.

Za album je frontmen Jerry Jones pripremio knjižicu od čak 35 stranica (!), mnogo je ambicioznije postavljena tematika nego li na prethodnom EP-iju "Never Born, Never Dead" (2011) o reinkarnaciji, a ovaj put bavi se bizarnim koktelom mitologije, drevnih religija, teorija konspiracije i okoliša oko Nephilitskih gena. Album je nošen konceptualnom, gotovo filmski ispričanom pričom o dvoje ljubavnika koji su otkrili anđeosku krv u izvoru mladosti proniknuvši u formulu Qeresa po kojoj jedna od pjesama nosi i naslov. Ovaj drevni egipćanski parfem je jedina supstanca koja može ubiti anđela Nephilitesa koji se spustio u ljudsku zajednicu. Naravno, ovo su samo metafore za široku primjenu idealizacije mladosti, gubitka identiteta i korupcijske nedužnosti, odnosno stvarnog svijeta kojeg Jones doživljava i priča iznimno kompleksno, literarno složeno i poetski nadahnuto. Ustvari, album je priča o svakome tko se ludo zaljubio, izgubio bistar razum i dušu u raznoraznim manipulacijama i špekulacijama, slijepo posrnuo u buntovništvo izgarajući za ljubav uništivši si život neprekidno tražeći romantiku. Sam Jones kaže da je htio napraviti priču nalik na "Bonnie i Clyde" temu, ali ovako mu se prilikom pisanja učinilo daleko intrigantnije i sofisticiranije.

Na žalost, bend s ovim albumom, kako tvrde članovi zaokružuje svoj opus, te će se možda razići ili pokušati napraviti neki novi preporod jer su napravili sve ono što su naumili, dosegli svoj kreativni zenit, ispraznili akomulatore i baterije, te više ne žele 'peglati' neke stare sheme.

Oh kakva šteta. Velika, velika šteta...

Spomenimo uvodnu post-rock laganicu "Extant" u kojoj se odmah uočava psihodelični ambijent Pink Floyd, kompleksniju Hendrix-Cream progressive ružionu "Qeres" popraćenu prekrasnim ženskim vokalnim trojcem i sjajnim metalnim bas dionicama, zatim metaliziranu "Burning mirror" (također jedan od hitova), te najkraću galopirajuću "Vertigo" (samo 2 minute) koja povezuje garažni punk-rock, najbolje trenutke The Clash i cjelokupne povijesti alternativnog i indie-rocka. To su pjesme koje uz navedene hitove tako staloženo ulaze u uho; jest, sve smo to odavno čuli, ali su Trophy Scars istovremeno izmislili i neki čarobni rock amfiteatar koji opčinjava u svim pogledima od svirke, vokalne nevjerojatne uživljenosti, izgaranja, sofisticiranih lirika i sjajne instrumentalističke podloge koja je sama po sebi unikat rocka.



Mnoge pjesme podsjećaju na bogatu ostavštinu rocka, bude sjetne uspomene na Mars Voltu, Springsteenov "Darkness On The Edge Of Town", recimo kompleksna "Gutted" djelomice asocira na melodiju "The house of the rising sun" The Animals, a mene osobno jedan od također potencijalnih hitova "Crystallophobia" na vješto razrađeni mega-hit "Black Velvet" Alannah Myles iz 1989. na koju se posve zaboravilo. Također se ne mogu načuditi da je ovaj album štampan samo u 1000 primjeraka (750 plavo-crnih i 250 crnih vinila), a po prikazanim kreativnim resursima trebao bi biti prodan u barem 500.000 komada širom svijeta.

Fenomenalno!!! Album 2014. godine ma tko god što loše mislio o tome. Ovo je istinska umjetnost rocka koju ću sa zadovoljstvom preslušavati uvijek kad se poželim pravog istinskog rocka, sjajne muzike, nevjerojatnog pjevača, bogato uređenih klavijatura, melodičnih staccato basova uklopljenih u metalnu sintagmu naglašenih bubnjeva bez blastbeatova i jezgrovito dorečenih pjesama koje bude nevjerojatno snažne emocije uz koje se slobodno može ispustiti i poneka suza. Hat off Trophy Scars!

Na kraju ove recenzije sam se i rasplakao od emocija koliko su mi sve te repeticije i preslušavanja ovih pjesama tokom Velike subote uoči Uskrsa 2014. značile. Upoznao sam nenadmašan bend koji se izgleda razilazi. Činilo mi se da prisustvujem njihovom sprovodu i stalno sam si mislio 'o dragi Bože, pa jel' moguće da ovakav bend završava karijeru u ovome trenutku kada sam ga tek upoznao?'.

Naslovi: 1.Extant, 2.Qeres, 3.Archangel, 4.Crystallophobia, 5.Burning mirror, 6.Hagiophobia, 7.Chicago typewriter, 8.Vertigo, 9.Gutted, 10.Every city, v

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 28/04/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*