Londonski trio deary, objavio je svoj debi singl Fairground negdje početkom 2023. i odmah me osvojio svojim dream pop / shoegaze ritmovima i eteričnim vokalom Dottie Cockram. Tada sam ih smatrao križancem MBV i Goldfrapp. Što sam ih više slušao to su mi više u misli dolazili Cocteau Twins, i to ne samo zbog muzike, nego i stoga što uz Dottie u stvaranju glazbe sudjeluju Ben Easton i Harry Catchpole. A tu je i izdavač, Bella Union, koji s pravom vodi bivši član Cocteau Twinsa, Simon Raymonde, a koja upravo ovakve bendove okuplja oko sebe, kao što je nekad i 4AD, na kojoj su objavljivali spomenuti.

Birding, nakon niza hvaljenih singlova, potvrđuje da je deary bend koji s pravom kod mene može preuzeti titulu nasljednika spomenutih Cocteau Twinsa. S atmosferičnim pjesmama, Ben Eastonovim gitarama koje su od Robin Guthrievih preuzele "ono nešto" i uz moderniju produkciju daju prepoznatljiv deary sound te sanjivim vokalima koji lebde iznad instrumentalnih slojeva, upravo onako kako su nekada lebdjeli vokali Elizabeth Fraser, dobili smo produkt možda malo preispoliran, no svakako za uživanje u slušanju.



Kao otvarajući singl odabrali su Seabird, koja instantno obuzima i jedna je od jačih pjesama na albumu. Svojim spojem nježnih i bučnih dijelova upravo ocrtava glavnu bit dream pop/shoegaze bendova. Album otvara Smile, ugodnim šapatom a završava bubnjarskim krešendom, kroz sredinu nas vode popičnije pjesme (Blue Ribbon, Alma) s kojima dolazimo do Lush teritorija, a onda pred kraj epska Alfie, koju bi i Slowdive mogli uvrsiti u svoju pjesmaricu. Možda su baš i oni zaslužni da se shoegaze vratio na velika vrata i to svojim povratkom s dva odlična albuma, s kojima su pobrali i nešto mlađih generacija, pa bi u tom smjeru mogli i deary otići.

Inače, sam naslov albuma te dio pjesama povezan je sa ornitološkom tematikom, a ptice se ovjde koriste kao simbol slobode, krhkosti i povijesne mitologije.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 10/04/2026