Ono što bez ikakvih ustručavanja rade Lord Mantis jest šok s najgorim perverzijama gdje uistinu ne štede nikoga. Ni svoje fanove, ni sporadičnu publiku, ni život, ni moral, niti bilo kakva humana načela. Jest da to u pojmu brutalne metal umjetnosti površnom ili nekom drugačije orijentiranom slušatelju-promatraču djeluje krajnje bolesno, što ustvari i jeste osnovni cilj benda, takoreći da se ispovraća u najblažem obliku riječi kada razmotri o kakvim gadostima vrišti basist Charlie Fell, nekadašnji član Blake Juddovog Nachmystium (imao je i od koga da uči, a svirao je još i u Floating Fantasy i Avichi), no u principu ovdje se radi o jednim sasvim drugim bizarnim porivima u sirovoj metal umjetnosti.

Ovakav krajnje smrdljivi prostakluk obično se smatra zabavom najnižeg sloja čovječanstva koji zbija šale na račun govana, smradu iz anusa, pljuvački, spermi, shemale/gay/lezbo populaciji, silovanjima, smrti, paklima i nebesima. On pluta na kolektivnoj podsvijesti svih nas; percepcija općenitog promatrača jeste u tom pogledu uvijek otvorena za vic i šalu, ali se automatski hermetički zatvara i zatupljuje kada mu je ponudi ovakav ekstremno izražen bend. No, nije njihov stil banalno univerzalan. Tu je kod njih strahovita tama koja se nalazi negdje duboko u svima nama, a oni koji je javno obzanjuju kao dokazani zločinci i perverznjaci pred zakonom bivaju stavljani u tamnice i na robije. Gnušamo se takvih postupaka i zastrašujućih spoznaja šta su ljudi u stanju napraviti sa svojim poremećenim umovima. S druge strane, postoje horde celebritija, a naposljetku i političkih diktatora, te kojekakvih još perverznijih ekonomsko-socijalnih gadova u odijelima i kravatama koji nam kroje životne sudbine, agonije, razna posrtanja od kojih se ne možemo oporaviti godinama, a u principu, njima se svi na neku čudnu i neobjašnjivu foru divimo, klanjamo se njihovim demagoškim lažima, ljubimo im ruke i naposljetku, glasamo za njih. E, to je živi smrad ljudske percepcije i shvaćanja.
Lord Mantis govore upravo o takvim, vrlo sličnim uznemirujuće zastrašujućim spoznajama vraćajući cijeli napredak civilizacije na prapočela humanosti, a neka od njih čak nisu niti ljudska, ne na barem onaj način kako to razmišljamo kada slušamo neki sličan vic. Oni govore o najužasnijim traumama od kojih se svatko drugi-treći sa slabijim živcima može onesvijestiti da mu se dese u životu. Nisu to oni, mahom patetični i pomno izrežirani filmski prizori koji gledatelja dovode u ekstazu šokantnosti, ovo su još brutalniji, oni koji se nikada ne prikazuju, možda su čak katkad i snimljeni voljom nadobudnog režisera, ali su redovito vješto izrezani da ne izazovu opće zgražanje. To su takvi kadrovi i scene od kojih bi se svakom moralistu, pa i mnogim filmskim kritičarima uzbudio kardiogram 'pa kako su to mogli ostaviti u filmu?'. Njihovi tekstovi osim frapantne šokantnosti zbog krvavih vriskova i inotonacije izazivaju strah i paranoju, najgore suradnike za korak ka ludilu u kome nema svijetla. U njihovim uskim hodnicima se nalazi na gomile leševa, na umorne putnike kroz život koji ne mogu više hodati, na ljude koji preispitavaju značaj svojeg postojanja smatrajući da ono treba sad i odmah završiti. No, vjerovali ili ne, ovakav rakurs kojeg predočavaju Lord Mantis je nihilistički pozitivan - upoznaj svoje glavne neprijatelje da bi se mogao boriti protiv njih.

Sva ta nevjerojatna tjeskoba i mučeništvo kao fix-ideja rodila se 2008. godine u Chicagu nakon što je Fell sporadično svirao u Nachtmystium, interesantno, bubnjeve, ali samo u jednoj od mnogobrojnih 'live' postava (bio je na turneji za album "Addicts: Black Meddle, Part II", 2010). Pridružio mu se također kolega iz iste tour ekipe Andrew Markuszewski, danas gitarist i preteći vokalist, a kod Judda je svirao bas. A i on i Fell bili su zajedno članovi i Avichija jedno vrijeme. Markuszewski još i danas paralelno radi u Avichi. Pravi bubnjar Lord Mantus je Bill Bumgardner (radi i u bendu Indian), a najnoviji drugi gitarist je Ken Sorceron koji je bio član desetak različitih bendova, te je još uvijek aktivan u njih 5-6 (Abigal Williams, Bro Jovi, Death Of Desire, Slitwirst, Vesica Piscis...).

"Death Mask" im je treći zvanični album pun okultnih tema koje naizgled bježe od stvarnosti u mračne fikcije poremećenog uma zaokupljenog vječitim strahom i ludilom, zlokobnim unutarnjim ljudskim podzemljem koje je prikazano kao da je umrlo još prije nego li je uopće došlo na vidjelo. Ili je zatočeno negdje u najstrože čuvanim umobolnicama duševno neuravnoteženih pacijenata koji su posve ravnodušni na patnje svojih žrtava. Otvarač "Body choke" sa svojim sludge zatjeravanjem od gotovo 2 minute ne sugerira na sličan scenarij, mnogi bi pomislili kako se radi o nekom dobrom imitatoru najnovijih Black Sabbath, no kad Fell isporuči nekoliko paranoičnih krikova i otpočne klaustrofobično ludilo koje ponavlja s nekim opakim kombinacijama blastbeatova black metala i drži strah i paranoju punih, skoro 9 minuta, e onda se više ne može ostati ravnodušan. Već samo ova prva pjesma je ogromno remek-djelo žanra. Otprilike u onome fahu kako to danas kritičari opisuju stare mračne albume Ozzyija i Iommija, sada kada su valjda svima već legle sve te mračne, depresivne i opsceno bolesne fikcije.

Naslovna "Death mask" u klasičnom black (bolji naziv je blackened-metal) izdanju potpuno uranja na onu razinu s kojeg više nema povratka. Sugerira da nešto bolje mora biti 'tamo naprijed', ali sve više i više se tone u ambis kojeg dočarava jedan od tri gosta na albumu - Sanford Parker (synth, efekti) upriličivši paklenu insinuaciju gorućeg saksofona. U trećoj "Posession prayer" s modular synthom Will Lindsaya na vrlo sličnu glazbenu potku figurira se kompleksnija gradacija puna kažnjavanja s tegobnim psihodelično-eksperimentalnim, pa i de-kompozicijskim doom disonantama (ima tu ponešto i suvremene post-metal/ambijent estetike), ali daleko je to od nekog standardnog klišeja 'ljepote'.

Jedini trenutak kada se na ovome albumu može pričati o 'ljepoti' jest četvrta, najkraća pjesma "You will gag for the fix" (začepiti ćeš gubicu na popravku) gdje se kroz 3-minutni instrumental bez bubnjeva odvija barem na kratko ambijentalni klavirski interludij uz potporu eksperimentalne post/noise-industrial pratnje. Kompozicija po ničemu ne sugerira da su tvorci ovako opaki dečki i na trenutak se može pomisliti kako su se samo s prve tri pjesme dovoljno ispucali. Ali ne. To je samo predah pred strašnom spoznajom da uopće nikada niste trebali biti niti rođeni o čemu govori troma "Negative birth", po meni jedan pravi suvremeni nastavak nekih Sabbath klasika (u rangu "Sabbath, bloody sabbath" ili "War pigs") s opakim black rešetairanjem koja ne jenjavaju nakon treće minute i drže kompoziciju u urnebesnoj figuri sve do skoro sedme minute kada pjesma odlazi u mračan atmosferičan/ deep fade-out. "Coil" se na ovome koračanju obreda smrti, života i fantastičnih riffova uz tromi tempo i robotske vokale čini poput "Iron man", baš upravo nesposobna da priušti imalo ljudskosti (traje samo nepunih 5 minuta uz ponešto završnog syntha), a završna "Three crosses" dovodi do konačnog odredišta u punih 10 minuta strahovite patnje oivičene tremolima, najgorom ceremonijom koja se može zamisliti, nekim od najljepših gitarističkih staccata, psihodeličnih solaža čiji je zadatak, vjerojatno da sami otkrijete vlastite otkucaje srca, klimavost života na vlastitim nogama, vlastite vapaje, isprike, sve one sentimentalne, nježne, romantične i ine pozitivne stvari koje ste mogli učiniti u životu. A niste. Završnica je urnebesan black koji neumoljivim bijesom pokazuje da ste došli živjeti samo da umrete i da budete satrti s lica zemlje jer ionako ništa drugo i ne zaslužujete. Nema milosti.

Produkcija je vrlo dobra za žanr. Sirova jest, nema hita i Lord Mantis o tome nije razmišljao osim o onim stvarnim učincima koji mogu djelovati na slušatelja kada uđe u suštinu ovog remek-djela u kome se ne može, bar za sada, istinski uživati tražeći nešto izuzetno snažno primamljivo, zavodljivo i na prvu ruku, kako se to uvijek kaže, fantastično. Jer ovdje je sve fantastično, naizgled nadrealno i posve bolesno postavljeno s poremećenim stavovima, ali uostalom, najhrabriji umjetnici su se uvijek tako i postavljali. Da izvuku najmračnije strahote ljudskih senzora na vidjelo ne s ciljem da ih plaše kao što to u principu uvijek svi misle kad je riječ o ovako brutalnoj umjetnosti za koju također mnogi nikad nisu spremni, ma niti se složiti da je to umjetnost, već nekakvo zadnje sranje od vrištanja i nabijanja, ali neću o tome.

Ovo je remek-djelo o kome će se tek govoriti u budućnosti.

Naslovi: 1.Body choke, 2.Death mask, 3.Posession prayer, 4.You will gag for the fix, 5.Negative birth, 6.Coil, 7.Three crosses

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/05/2014