home > mjuzik > We Love You

kontakt | search |

COMBICHRIST: We Love You (Out Of Line/ Metropolis, 2014)

Nepunih godinu dana nakon "No Redemption" s kojime su Andy LaPlegua i ekipa odšetali u industrial-metal, s ovime 7. studijskim albumom vraćaju se ponovno na elektroniku i aggrotech.

Ima tu i metalnih riffova gitariste Abbey Nexa, no oni su defilirani specijalnim elektronskim efektima i softwerskim tretmanima da zvuče neorganski i sintetički bilo da je riječ o klasičnim heavy strugotinama, solažama ili ponekim improvizacijama. Zvuk je kompaktno orijentiran u šmek EBM industriala s plesnim beatovima Z Marra i analognog bubnjara Joe Letza, a poneke synth linije i nezaobilazne režave strukture harmonija djelo su Tiffany Lowea koji im se pridružio nakon prošlog albuma.

Kao i po običaju sljedivši sve standardne postulate koje bend isporučuje već čitavu deceniju, ovdje se niže cijeli serijal hitoidno posloženih pjesama od trome uvodne "We were made to love you" s elementima sludge/doom tehnike (vrlo bliska je i "Denial" na sredini albuma), preko najrasplesanijih "Every day is war" (potencijalni hit), "Can't control" i "Satan's propaganda", sve do metalnim riffovima obavijene "Maggots at the party" (uz zgodnu žensku vokalnu pratnju). Točno na sredini albuma slijedi nagli zaokret u čisti gitarski gain tretman s laganim i mračnim piano tonovima u pjesmi "The evil in me" koja potpuno odvlači zvuk i stil u neka gothic vremena, pa i belgijski Thot kad rade ambijentalnije i laganije stvari. Pjesma je prožeta očajem shvaćajući da na svakom kraju dolazi neminovna sudbina propasti iza koje će ostati samo razrušeni spomenik, te je ujedno jedan od glavnih zgoditaka atmosferom evocirajući Joy Division. Iza nje dolazi još jedan pogodak- instrumental "Fuck unicorns" koji svojim smiješnim nazivom ustvari skreće u acid-house s dvodjelnim aranžmanom i minimalističkom stilizacijom kakva se očekivala od Daft Punk nakon albuma "Homework" još tamo davne 1997.



Najžešća "Love is a razorblade" ponovno dovlači onu crtu pjesama nalik na Butthole Surfers klasika "Who was in my room last night?", a prvi singl "From my cold dead hands" uvršten tek kao deseta pjesma po redu igra se elektronskim efektima i nekim novijim strukturama aggrotecha s ponekom rave dionicom, robotiziranim vokalima i primamljivim plesnim nabojem. Taj posljedni dio albuma zajedno s još preostale 3 kompozicije je emotivniji, ima ponekih ljubavnih trenutaka i obaveznih strasnih prljavih požuda, kao i nekih vrlo plitkih poanti ('vladamo svjetom motherfuckera') koje i baš nisu neke osobito nadahnute misli.

Tematika kojom se LaPlegua ovog puta intenzivno okupirao jest metaforička simbolika izopaćene ljubavi, odnosno nebrige i nehaja za čovječanstvo koje se razbija pod presingom laži i podvala kojima svjedočimo svakog dana. Onoj mimikriji pod paskom spašavanja homogenih međuljudskih odnosa koji ustvari dominantno rezultiraju istrijebljenjem, odnosno sistematskim uništavanjem ljudske rase u svrhu nečijih privatnih bogaćenja. Priča govori o putovanju kroz sadašnjicu suvremenog svijeta koji je u ruševinama kapitalističke moći, a LaPlegua mu sudbinski navješćuje propast što opet nije ništa novoga.

Još jedna zanimljivija stvar jest da on sve manje koristi elektronske efekte na vokalu, sve je čišći na mikrofonu i katkad pokazuje da osim prljavog vrištanja umije otpjevati i poneku arijicu sa sluhom u obaveznoj kolaboraciji s punk/metal/hardcore etikom, pa tako u jednom slojevitijem, čak i organskom komadu "Retreat hell part 1" i akustičnom "Retreat hell part 2" u nekim trenucima pokazuje da umije baratati artističkim gothic vokaliziranjima nalik na Petera Murphyija.

Za one pak, znatiželjnije, njegova innstrumentalistička pratnja priredila je i bonus cd sa šest instrumentala u kojima variraju drone ("The plan"), trance ("Confrontation", "Skull breaker"), pa trance-aggrotech ("Riot station"), vrlo dobar dubstep ("Norwega") i čista eksperimentarija ("The king has spoken"), no to je samo za stroge ljubitelje kojima uglavnom Z Marr i novopridošli Tiffany Lowe pokazuju svoje afinitete kamo bi se bend jednog dana možda mogao uputiti. Nije loše.

Dakle, ovdje neke pjesme imaju izrazitu mogućnost postati novim hitovima primaknuvši se i onoj publici kojoj Depeche Mode sve manje znače i žele žestoke ritmove, nekoliko njih je pod metal nazivnicima, a sam sveukupni dojam nije teško razabrati. LaPlegua koliko god da se trsio lirski izumiti nešto novo i uzbudljivo nikako ne uspjeva ostvariti ništa više osim površnosti koja se prije svega svodi na pozerstvo.

Naslovi: 1.We were made to love you, 2.Every day is war, 3.Can't control, 4.Satan's propaganda, 5.Maggots at the party, 6.Denial, 7.The evil in me, 8.Fuck unicorns, 9.Love is a razorblade, 10.From my cold dead hands, 11.We rule the world motherfuckers, 12.Retreat hell part 1, 13.Retreat hell part 2

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 17/06/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Unfollow the World

SQUIGLY LINES: Unfollow the World (2018)

| 16/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Maithree - The Music of Friendship

NIRMALA RAJASEKAR: Maithree - The Music of Friendship (2018)

| 09/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Mixtures and Leftovers

DODECAHEDRAGRAPH: Mixtures and Leftovers (2018)

| 08/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Radio Tree

OWLS ARE NOT: Radio Tree (2018)

| 07/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Correlation

EMBASSY 516: Correlation (2018)

| 06/11/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: We Love You
  • The Joy Of Gunz (2003)
  • Everybody Hates You (2005)
  • What The Fuck Is Wrong With You People? (2007)
  • Today We Are All Demons (2009)
  • Making Monsters (2010)
  • No Redemption (2013)
  • We Love You (2014)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*