Okey, ljudi smišljaju nove terminologije koje im se mogu itekako isplatiti što smo imali prike vidjeti na nedavnom koncertu Neurosis koji su izumili post-metal (ah, kad ću konačno vidjeti Cult Of Luna?). Ali što je post-stoner?
Pinkemical Sunset
Kod ovih Talijana s otoka Sardinije (osnovani su 2012.) taj element se svodi na klasične stoner riffove, repeticije, promjenjive ritmove i praktički ničeg ovdje nema novoga što u stoneru nismo znali otprije. Ali ček malo... Gitare Davide Puggloni-ja (vokal) i Roberto Ude-a su vrlo čudnih tretmana kao da su direktno prištekane na miks pult i ne koriste pojačala, samo distorzije. Možda je u tome cijela bit i poanta ovog zvuka koji je u principu vrlo blizak ranim albumima PJ Harvey kada je brazdila u noiseu i svima praktički bila najbolja. Ovi dečki su našli tu neku idealnu formulu novog zvuka koji se kočeperi stilski između post-grungea i tek djelomice nečeg što bi mogao biti heavy, pjesme su im zapaljivi fitilji puni emotivno-seksualnih preokupacija od kojih se diže potencija, strasno traže seks i uzbuđenja, ponekad Pugglioni vokalno zaori izuzetno dobro i moćno, ali za to trebate dočekati zadnju pjesmu "Tea". Preslušavao sam album jedno desetak puta i svaki put mi je bio jako zamoran s energijom koja se nikako ne oslobađa na pravi način. Te njihove brojne repeticije stvaraju monolitni ugođaj u kome se skoro ništa ne dešava, nema eksperimenata i nekakvih dodataka, a stalno traže adekvatno riješenje, tako da čisto sumnjam kako će ovakva definicija post-stonera leći nekoj novoj publici jer osim samo malo drugačije poštelanog zvuka, na ovih 35 minuta i nema nekih osobitih zadovoljstava.
Naslovi: 1.My woman, 2.Paranoia, 3.Change, 4.Absynth, 5.Orgasm, 6.Thought, 7.Deformed, 8.Tea
ocjena albuma [1-10]: 4
horvi // 20/07/2014