Pa, ne znam baš da ovi Kanađani iz Montreala imaju nekih izglednih šansi bez obzira na zgodno ime po velikoj tenisačici kao Franz Ferdinand po zna se kome u čast ide 100. obljetnica 1. svjetskog rata, te što imaju na omotu ako ne Animala iz The Muppet Show, onda barem nekog jako mu sličnog. Ovdje je toliko klišeja i standarda koji pokušavaju biti alternativni i prljavi, vokali su potisnuti u drugi plan da budu što više underground i mračni s obiljem vriskova koji se trude biti što upečatljiviji (nešto kao recimo black metal, hahaha), a u principu ih je teško točno razabrati s komešanjem crust i clean tehnike, nekih mantričkih zborskih recitala i tako to. Stare otrcane furke na neki novi način koji bi možda mogao biti komercijalno primamljiv. Nisam baš u to najsigurniji. Stoner, doom, malo metalcore varijanti, malo prljavog teškog bluesa ("Pitchfork Pete"), sludgea ("Ditch diggers unlimited"), a sve to u nijansirano namjerno lošijoj lo-fi produkciji da zvuči kao iz podruma, odnosno barake Burzuma i kompanije početkom 90-ih. Pronađe se tu i tromi završni komad "Life during wartime" za kojega će te pomisliti da je obrada čuvene Talking Heads stvari, ali iznenaditi će te se, ovo je neka čudna kombinacija post-metala i iščašenog shoegaza za kojeg im se ne može osporiti da nema nešto originalno u sebi. Bend sam po sebi i ne umije nešto pretjerano dobro svirati, umiju stvoriti neke melodične sekvence i još su takoreći u povojima razvoja vlastite kreacije premda rade od 2007. godine. U prvi plan izbacuju disonantne gitare koje i nisu osobito naglašene, te sveskupa zvuči kao hermetički nafurani stroj iz nekakve škatulje.

Najbolje pjesme su s početka - "The royal we" kada pomislite da će jebati mačku mater groove fleksibilnostima i metalcore atributima s kompleksnijim aranžmanima koji asociraju na onu velebno sjajnu žestoku i moćnu francusku scenu s nekim elementima Converge u drugoj urnebesnoj "Guest of honor" (samo 1.09) ili trećoj "Nursing home" koja je klasični hardcore-punk s drugim dijelom u kome odlaze u tromu stoner/blues egzibiciju. Potom traže riffove za gomile nepotrebnih breakova u "Periwinkle war hammer" s kojima nisu postigli ništa osobito izuzev zgodne solaže, a onda cijeli tok albuma prelazi u letargiju i sludge/doom počevši od "Reach" s razvučenim vokalima, preko "Akela" u akustičnom bluesu s ponešto slide efekata (bez bubnjeva), preko klasičnog stonera "Munera" gdje je vodeći riff repetirajući (ajde, donekle dobar) s dijelom aranžmana u kome je riff neshvatljivo minimalistički tup i prazan. Pred konac kompozicije razvijaju sklad raznolikosti otprilike onoliko koliko su to znali raditi ne pretjerano omiljeni Pavement iz jednog sasvim drugačijeg žanra. Naravno i puno krešenda u teškom i tromom blues tempu. Pa, ova pjesma je čak i najbolja na albumu...

Ne mogu reći da sam nešto osobito uzbudljivo doživio slušajući ovaj album. Nije mi se uvukao pod kožu. Premekan je i dakako, nije komercijalan, ali tko zna što se od ovoga može poroditi. Bend ide puževim korakom...

Naslovi: 1.The royal we, 2.Guest of honor, 3.Nursing home, 4.Periwinkle war hammer, 5.Reach, 6.Akela, 7.Munera, 8.Pitchfork Pete, 9.Ditch diggers unlimited, 10.Life during wartime

Web: www.thegreatsabatatini.com

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 25/07/2014