home > mjuzik > Our Endless War

kontakt | search |

WHITECHAPEL: Our Endless War (Metal Blade, 2014)

Bend Phila Bozemana koji je kao gostujući vokal sudjelovao na onom čuvenom koncertu za pokojnog Mitch Lukera, frontmena Suicide Silence ("Ending Is Beginning: The Mitch Lucker Memorial Show, live, 2014) i otpjevao "Unanswered", momentalno je jedan od vodećih deathcore bendova. Ovaj peti studijski album nadmašio je sva očekivanja i zauzeo USA no.10, dok im prethodni nisu uspjevali ući niti u USA top-40. U Europi su prilična nepoznanica; jedino ih cjene u Njemačkoj i Austriji gdje su svirali na open-air metal festivalima, a jedan od glavnih razloga je što im je najvažnija turneja povodom promocije prethodnog albuma "Whitechapel" (2012, USA no.47) morala biti otkazana zbog teške bolesti u porodici jednog od njihovih članova. Tom prilikom su trebali svirati sa zvijezdama August Burns Red i The Devil Wears Prada. Priliku za osvajanje europskog tržišta traže upravo s ovime albumom i promotivnom turnejom koja još nije organizirana.
[ Whitechapel (band) ]

Whitechapel (band)

Američki uspjeh prije svega mogu zahvaliti konstantnim šlepanjima u okviru zajedničkih turneja s velikim bendovima poput Cannibal Corpse, Behemoth, The Black Dahlia Murder, Slayer, Marilyn Manson, I Declare War, Oceano, Impending Doom, Enter Shikari... Tako su im od osnutka 2006. u Knoxvilleu (Tennessee) prvi afiniteti bili osvajanje europske publike jer su još kao demo bend s dva neimenovana materijala iste godine dobili katastrofalne recenzije od američkih kritičara. Samo ime benda uzeli su po distriktu Whitechapel u istočnom Londonu gdje je nekoć operirao Jack Trbosjek, te su svoj prvi ugovor sklopili s britanskom nezavisnom etiketom Siege Of Amida Records za koju su bezuspješno 2007. objavili debi album "The Somatic Defilement" (američki distributer bio je Candlelight Records). Shvativši da ipak neće biti ništa od pokoravanja Britanije i europskog kontinenta, 2008. potpisuju za Metal Blade koji ih je uspješno, čak i iznenađujuće plasirao u orbitu zahvaljujući spomenutim američkim organiziranim turnejama. Drugi album "This Is Exile" (2008) osvojio je USA no.118, a treći "A New Era Of Corruption" (2010) impozantni USA no.43. Dodatnu injekciju uspjeha ubrizgali su i agresivni video spotovi; sa svakog albuma su snimljena po 2-3 video broja mada nemaju običaj skidati zasebne singlove, već samo promotivna download izdanja s kojima najavljuju svaki album. Jedino kraće izdanje pristiglo je u obliku neprimjećenog EP-ija "Recorrupted" 2011. kada ih je napustio originalni bubnjar Kevin Lane koji je odlučio završiti koledž. Navodno, kako kruže priče, nitko od ovih sadašnjih šestero momaka nije završio niti srednju školu. Uz Bozemana na vokalu tu su još Gabe Crisp (bas), Benjamin Harclerode (bubnjevi), te čak trojica gitarista - Zach Householder, Ben Savage i Alex Wade.

Što se u konačnici ovdje dobilo? Kao prvo, ako niste fan deathcorea, slobodno zaobiđite ovaj bend jer ima poput vrlo sličnih im Emmure krajne blesave tekstove. Dok Emmure na svome posljednjem albumu "Eternal Enemies" (2014) vrište 'donesi sačmaricu u školu', Bozeman sklepava identičnu razularenu priču o sjebanom tinejdžeru koji je zbog slomljenog srca i neuzvraćene ljubavi svima najavio rat. On se želi osvetiti, sve protivnike izmasakrirati ("The saw is the law", 'pila je zakon', ajme!), nema strpljenja čekati da mu djevojka nakuca e-mail ili pošalje SMS ("Worship the digital age"), gori u vatri frustracija i masturbiranja ("Mono", "Let me burn"), zatvara se u sebe ("Psychopathy"), pada u duboku nesvjesticu ("Blacked out") i na kraju kad dođe k sebi odluči da će pred svim suparnicima, onima koji su mu stali na žulj i onima koje prezire iz dna duše iskopati jamu u koju će ih sve zatrpati ("Diggs road"). Priča kao takva ima svoj dramatični sadržaj nalik horror-trileru, ali poetika tih stihova je tako loše sročena i jasno se vidi da ti stihoklepci nisu završili školu i vjerojatno nikad nisu pročitali neka jača književna djela, a kamoli se naučili etici pisanja rock stihova. Evo jedan tipičan primjer: 'osjećam kako mržnja u meni eksplodira/ jebite se ako vam se ne sviđa ono što pišem/ nemojte me pitati odakle ću početi/ i stvarno me nije briga što vam se život raspada/ svi će te gorjeti u paklu/ izmolite sedam Zdravo Marija i ubijte se' (pjesma "Mono"). Ajojoj. A kuku lele kojeg li talenta!

Uglavnom, stihovi su razbrćkani, zbacani zbrda-zdola, nepovezani, vjerojatno pisani po strasti mržnje, bijesa i nekakvih insinuacija na prirodne ljudske afekte u razdražljivom stanju. Onome stanju kada ljudska psiha pošandrca zbog nekih neuzvraćenih emocija i izbacuje gorčinu, prezir i kaotične izjave. E, sad, da li je to namjerno tako izvedeno, odnosno napisano dodvoravajući se krajnje stupidnom nivou izražavanja koji je palio kod Limp Bizkit i Korn, ili pak, Bozeman i ekipa uistinu nemaju smisao za pisanje stihova vrlo je diskutabilno, ali činjenica jest da ovakvu nezgrapnu i abnormalno lošu liriku koju bi svaki profesor književnosti opravdano degradirao, američki klinci i tinejdžeri nažalost obožavaju zato jer je sirova i izljeće van nekakvog estetskog konteksta.

Glazba je sasvim drugi par rukava i tu nema baš nikakvih zamjerki. Jest da su svi deathcore bendovi pokupili sve vitalne karakteristike deatha, a Whitechapel su očito u tom pogledu najviše inspirirani s Cannibal Corpse, Morbid Angel, Entombed i Deicide. U smjesu klasičnih death tutnjava dodaju ponešto ranog thrasha Metallice koji se uočava u naslovnoj "Our endless war" i "Mono", zatim groove elemenata u "The saw is the law", "Worship the digital age", "How times have changed" pojačanog hardcoreom, 'catchy' solažom i s malo završne psihodelije. U nekim kompozicijama pokazuju i atmosferičnih detalja, pa malo prividne staccato letargije (uvodnik "Psychopathy" ili središnje dionice "Diggs road"), energija i žestina im je na visini, koriste nekih detalja djenta s lomovima i čestim prekidima, a kompozicije u zvučnom smislu imaju svoje vrhunce s refrenima i klasičnim klišejima obrazaca. Tu se ne može ništa spočitavati. Tek možda na ovakav grubijaški vokal Bozemana, no on je takav kakav jeste, vrišti bedastoće i bezvezarije, a da nekako drugačije postavi vokal, to bi bilo još smiješnije, pa i tragičnije.

Elem, Whitechapel su ama baš pljunuto isti Emmure. Čak i mrvicu bolji. Dobro praše, ali da imaju znatno sređenije tekstove bili bi sasvim okey bend.

Naslovi: 1.Rise, 2.Our endless war, 3.The saw is the law, 4.Mono, 5.Let me burn, 6.Worship the digital age, 7.How times have changed, 8.Psychopathy, 9.Blacked out, 10.Diggs road

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/08/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Crescendo

THE SCARABEUSDREAM: Crescendo (2019)

| 10/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance

MATEJ KRAJNC: Krajnc pričakuje obisk s najvišje inštance (2019)

| 09/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me

ORVEL / SEINE / BOHEMIJA: DIV / 22 / Nasmeši se i reši me (2019)

| 09/07/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Jutro u zavoju. Čvor

ČOPOR: Jutro u zavoju. Čvor (2019)

| 07/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: The Furnaces of Palingenesia

DEATHSPELL OMEGA: The Furnaces of Palingenesia (2019)

| 06/07/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*