home > mjuzik > Mark of the Blade

kontakt | search |

WHITECHAPEL: Mark of the Blade (Metal Blade, 2016)

S prethodnim albumom "Our Endless War" (2014) ovaj američki šesterac iz Knoxvillea je uzburkao strasti na račun brutalne delikvencije i terorizma sipajući još poneki karnister goriva na ionako uzavrelo stanje nasilja na Zapadu. Dok su ga kritičari skoro pa ispljuvali generalno ga ne favorizirajući, fanovi su se upecali ko' ribe na mamac; album je zauzeo iznenađujući USA no.10, te im se bend odužio prvim live zapisom "The Brotherhood of the Blade" (2015) u obliku audio cd-a i dokumentarnog video DVD-a pokazujući i budućoj potencijalnoj audijenciji svoj energičan i snažan scenski nastup.
[  ]

Jeste, to kod njih nije u pitanju kao niti agresivna stilska mješavina death metala i hardcorea (deathcore) koliko loše sročena lirska dramatika prepuna prgavosti, prepucavanja, nasilja, ubojstava i tinejdžersko-postadolescentnih problema kada klinci posežu za oružjem raznih vrsta tjerajući neku svoju osvetu zbog kojekakvih, mahom stupidnih, karakterno iskompleksiranih razloga. Frontmen Phil Bozeman takvom auditoriju pokušavajući i s ovime šestim studijskim albumom proturiti vrlo sličan scenarij na račun životnih frustracija, no ovaj puta daleko više iz konteksta samog benda koji urliče po svima onima što drže da im je lirsko-tematski obzor trivijalna i nemaštovita preslika crtica iz svakodnevnih crnih kronika.



U tu svrhu relevantne osvete kritičarima i onim pametnjakovićima s 'putrom na glavi' isporučuju video "Elitist ones" i još sijaset pjesama poput "The void", "A killing industry" i "Dwell in the shadow" (a donekle i "Venemous", te najkraću "Mark of the blade") kroz osoran društveni komentar s napetim živcima na hozen-tregerima apstrakcije opovrgavajući značaj recenzenta i svakoga drugoga medijski aktivnog koji se negativno postavlja prema njima. Malo blesav stav za ovako popularan bend čija je furka prije svega okrenuta u isplaniranoj metodi, takoreći rušenja neprijateljske žive sile bacačem plamena, odnosno akcijskim pričama koje manje-više finiširaju, ako ne pobjedama, onda barem kavgom i utjerivanjem nekakve pravde na strani obespravljenih i sjebanih. Ok, to su Bozemanova libreta i scenariji s kojima se, poput vrlo sličnih filmova na tematiku tinejdžerskih frustracija i nerazumijevanja okoline ne treba nužno slagati ruku pod ruku, no da su barem malčice maštovitija i s književnog aspekta sređenija, imalo bi sve ovo daleko karizmatičniji šarm.

Promotivna turneja prethodnog albuma s bendovima After The Burial i Fit For An Autopsy donijela im je i novo iskustvo koje su u nekim intervalima na ovome albumu iskoristili da pjesme prošire kompleksnijim aranžmanima konstantno uvijenih u breakove, lomove i 'kvarove' s gitarskim 'djent' intervencijama, pa čak i iznenađujućim 'clean' vokalom Bozemana u pjesmama "Bring me home" i "Decennium" koje odskaču nekim vrlo mirnim atmosferičnim dionicama (u slučaju ove posljednje čak i akustičnom završnicom!), te do sada neprepoznatljivim Bozemanovim glasom u senzibilno-baršunastom izdanju nalik na Maynard James Keenana, ali se teško može pretpostaviti da je ovakvo izdanje nagovještaj tranzicije stila u mekše teritorije poput alternativnog metala. Tko zna, nikad ne reci nikad, prisjetite se slučaja švedskih In Flames koji su s godinama od brutalnog kaosa preko melodic deatha postali vrlo ušminkan, dotjeran i komercijalan alter-metal bend. Što se tiče akustike, ima je još u uvodniku vrlo lijepog instrumentala "Brotherhood" koji sažima prosjek instrumentalističke kondicije brojnim improvizacijama i solažama od kojih kompletan album ne zazire jer, ne zaboravite, imaju čak 3 gitarista - Ben Savagea, Alex Wadea i Zacha Householdera. Isti okončava mirnom piano staccato vježbicom-etidom.

Produkcija na vrlo visokom nivou s Mark Lewisom koji im je radio i na prethodna dva studijska rada govori u prilog da bend sazrijeva u sviračkom i kompozicijskom pogledu dosegavši momentalni fokus karijere. Neosporno su napravili poprilično toga u poboljšavanju tih sviračko-produkcijskih finesa (basovi Gabe Crispa su vraški teški i masni funk-groove), a dvosjekli mač s prethodnim albumom kojeg jedni osporavaju, a drugi pak, većinom strasni fanovi smartaju vrhuncem na račun bolesnih pjesama poput "The saw is the law", "Mono" i "Let me burn" vratio im je milo za drago. Pozicija USA no.72 najslabija im je u ovoj deceniji još od drugog albuma "This Is Exile" koji je 2008. zauzeo no.118 i po prvi puta ih plasirao na zvanične liste najprodavanijih. Ipak, zbog znatno tananijeg tržišnog odjeka Whitechapel ne bi trebali brinuti koliko o činjenici da niti nakon 10 godina karijere Bozeman još nije savladao gradivo pisanja školske zadaćnice s koherentno smislenim dramaturgijama na tematiku koja zahtijeva itekako bogatu spisateljsku naobrazbu i sposobnost da nasilje dočara na kreativno zreliji način. Još je uvijek drski tinejdžer koji se sada osvećuje, hm, profesorima. Ajde, kritičarima njegovih stihova.

Naslovi: 1.The void, 2.Mark of the blade, 3.Elitist ones, 4.Bring me home, 5.Tremors, 6.A killing industry, 7.Tormented, 8.Brotherhood, 9.Dwell in the shadows, 10.Venemous, 11.Decennium

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/08/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Gratis hits live!

KUD Idijoti: Gratis hits live! (2019)

| 30/09/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Predigra

LILI GEE: Predigra (2019)

| 20/09/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*