Ovi već deceniju prisutni na sceni death-metalci obnavljaju gradivo žanra s vrlo dobrim postulatima kojima itekako unapređuju pomalo otrcan i ofucan žanr kristalnom produkcijom pretvorenom u neobičnu 'plastiku' zvuka. To nisu urnebesne tutnjave i blastbeatovi, već tehnički skoro savršeno dotjeran instrumentalistički dekor gdje gitare Emersona Devresse i Antoine Paterke ne čine kakofoniju riffova i nadmetanje solažama, već nevjerojatnu spregu, e pa nećete vjerovati - uglavnom STACCATO linijama. Da i to velikim slovima. Ovaj peterac šiba nevjerojatno konciznu i relativno brzu muziku koja nije zarobljena u distorzijama, već u nesvakidašnjoj kombinaciji gitarskih melodija i još jednoj nevjerojatnoj stvari s obzirom na žanr - bas gitarom Adrien Gustina koji je nešto otprilike poput slavnog Jeroen Paul Thesselinga, čuvenog fretless basiste Pestilence. Ili u daleko mekšoj pop glazbi, pokojnog Mick Karna (ex-Japan). Paralele su jako bliske. Da nema tog basa, tako odsviranog, ova muzika i ne bi imala toliko upečatljivo značenje, a kod death-metala bas se vrlo rijetko nazire kao istureni i uočljiv element.
Pestifer (band)
Adrien je sa svojim bratom, bubnjarom Philom okosnica benda koji je mijenjao postave i izgrađivao stil proteklih deset godina, te su ovaj svoj tek drugi album isklesali gotovo u savršenstvo stila koji s deathom ima tek samo čiste oldscholl žanrovske relacije s vokalima frontmena Jerômea Bernarda koji je u ovom fantastičnom produkcijskom skladu unatoč svojoj grčevitoj izvedbi toliko jasan i kristalno čist da se može ama baš svaka riječ i svaki stih kojeg otpjeva, ili odvrišti, kako hoćete, prepoznati i s onim čestim 'čepovima u uhu' kad ne znate da li frontmen nešto uistinu pjeva konkretno, samo vrišti ili figurira semantičku konstrukciju koja bez vokala ne bi išla.
Uvodna pjesma "Witness of the loss" je ujedno i jedna od najžešćih: odmah udara u glavu s moćnim gitarskim skalama i isprepletenim kombinacijama riffova i tehnike, a tako otprilike s promijenjivim performansima šibaju narednih nekoliko komada "Exiled to the abyss", odličnu psihodeličnu "Sarcophaga", te snažne "Tree of thorns" i "Abominations". U "Within the void" već je uočljiv pad tempa s kompleksnijim aranžmanskim pristupom i iznimno naglašenim refrenom kakvih baš i nema na albumu, a prave poslastice tek dolaze s posljednje tri pjesme u kojima death raščlanjuju do vrlo sporih tempova koji samo zahvaljujući vokalu vežu sintagme žanra. Po svemu ostalome ovo bi prije mogao biti mathcore/ mathdeath, pa čak i u nekim sekvencama "The earthling chronicles" i jazz-metal, a najdulja "Orbital failure" zasigurno nije death kakvog se zna. Dođe nešto poput avangardnog metala s art/progressive porivima King Crimson i Yakuze gdje ne manjka niti psihodelije, dok je posljednja "Positronic symphony" ubjedljivi iskorak iz deatha u tehničku math-progressive finesu kakvoj može pozavidjeti i Dillinger Escape Plan i Meshuggah i Gojira, a bome i Mastodon koji s deathom nemaju nikakve značajnije poveznice.
Nego, nije ovo samo tutnjava kroz 3/4 materijala, te tehnički dotjerana svirka i produkcija: ovdje se pravo bogatstvo otkriva i preko lirskog sektora kroz mnoštvo morbidnosti s puno poetskih detalja i metafora s izvrnutim činjenicama o smislu života ("Tree of thorns"), okultnih stvari, obreda žrtvovanja ("Within the void"), fikcijama metafizike, nekih novih postavki o stvaranju svijeta ("The earthling chronicles", "Orbital failure"), ali i nekim uistinu gadostima punih povraćanja, gnojnih rana, istrunulih očiju ("Abominations")… Naposljetku, ako fizičari, filozofi, filmski režiseri, književnici, slikari, religijski vođe, analitičari i slični stalno prevrću povijest postavljajući neke nove teze o našem univerzumu soleći nam glave s novim frazama koje im uglavnom služe za medijski uspjeh i sticanje osobnog bogatstva (sjetite se samo pretvorbe mjernog SI sistema i nesavršenosti matematike prilikom najobičnijih operacija zbrajanja i oduzimanja, te stalnog prekrojavanja školskih udžbenika), zašto to ne bi mogao i jedan death-metal bend? Ne vidim uopće nikakav razlog da se to ovakvim brutalnijim i relativno ekstremnijim bendovima stavlja na teret onog uobičajenog i posprdnog 'neznanja'. Što se tamo jedan death-metal bend petlja u metafiziku? A što se onda neki režiser ili književnik muva po istom terenu? Zna se, ovi su intelektualci i cijenjeni ljudi, a metalci su plitki šljam, ma daj, ne sraćkaj više. Nema toga. Dokazano je da su čak metalci inteligentniji od filmskih zvijezda, a bome i nekih scenarista. A po ovome i od mnogih metafizičara.
Volim ovakav izraz u ovakvoj glazbi, a osobno mi se baš živo fučka za nekog fizičara i astronoma koji je Pluton izbacio iz sunčevog sustava i možda za to dobio Nobelovu nagradu. To su latentna sranja. Čovjek mašta o takvim temama, a dok uz to i svira, onda je i fizika mačji kašalj.
Album gotovo nedostižne žanrovske kvalitete!
Naslovi: 1.Witness of the loss, 2.Exiled to the abyss, 3.Sarcophaga, 4.Tree of thorns, 5.Abominations, 6.Within the void, 7.The earthling chronicles, 8.Orbital failure, 9.Positronic symphony
ocjena albuma [1-10]: 9
horvi // 09/09/2014