Uz otkačene Voice Of Ruin, Švicarska je ponudila još jedne kauboje - četveročlani bend Kissin' Black koji su im sušta suprotnost. Giuseppe Mastrogiacomo (vokal), Sandro Stomeo (bas), René Meyer (gitara) i Marcel Spiga (bubnjevi) se ne zezaju sa stokom, traktorima, pijančevanjima i nisu bend koji 'nema što za reći', ali imaju veliki country naboj u svome rocku koji je na ivici harda i metala, ali vrlo interesantno, gitarist uglavnom najviše svira akustičnu gitaru! Distorzije i amplificiranog zvuka se tek u rijetkim momentima uhvati, no šmek jest 'metalski' i hard-rockerski, a druga, također zanimljiva stavka jest da su im pjesme ovijene u gothic-dark atmosferi.
Elem, s ovakvom kombinacijom izgradili su vrlo primamljiv 'glam' zvuk countryija, rocka i gothica s prizvukom finskih zvijezda Him što se posebno osjeća kod vokaliziranja Mastrogiacoma. Ako ste pomislili da se ovdje negdje potkrade i poneki blues elemenat, ništa nećete pogriješiti. Ima ga u laganici "How it ends 040707" potkrijepljenoj s ponešto slide gitare.

Sam bend je startao s demo izdanjem "Kissin' Black" 2009. u vlastitoj produkciji, a onda su nakon niza svirki 2012. objavili prvi EP "Ever Enough?" za 7us Media Group GmbH koji je bio svojevrstan hit kao download izdanje zauzevši no.2 poziciju na listi Amazon MP3 singlova. Ovdje predstavljaju svoj debi album u trajanju od 50-tak minuta na kome uz spomenute reference izmjenjuju mračnije strane emocija, ljubavnih jada, otvaraju svoja srca i žude za dobrim seksom uokvireno kroz terminologiju urbanih i modernih kauboja s Alpa. U principu, kad ne bi ste znali da su iz Švicarske, komotno bi pomislili da su neki novi američki komercijalni trik koji se opozicijski s novom akustičnom furkom postavlja prema Black Country Communion, Black Label Society i sličnim bendovima čije je zaleđe u hard-rocku, countryiju i naglašenim mainstream pjesmama s emocionalnim temama.





Album otvara odličan hard-rock singl "Blues: unpardonable" u kome bas brunda poput gitare otvarajući prilično moćno poglavlje vezano uz još jedan odličan singl - obradu W.A.S.P. "Wild child", dakako s unplugged i sitnim amplificiranim konotacijama u trajanju od 7 minuta s bogato razvijenom dramatikom. Na žalost, ovako snažnih pjesama više nema, no umjerene "Borderline", "Marrakech" (s vrlo lijepom gitarskom i piano melodijom), te vrlo sentimentalna laganija "Ella-Marline" u blagom prizvuku akustičnog grungea Pearl Jam o bajkovitom dogovoru s djevojkom koja živi u nekom svojem tamnom svijetu donosi veoma romantičnu idilu u cijeli koncept. Posve akustična "More than life" je u određenu ruku budući evergreen; odsvirana je samo na akustičnu gitaru s ubjedljivo upečatljivim vokalom o raspadu jedne emotivne veze koja je došla do ludila.

Zanimljiva je stvar da su ovi Švicarci itekako pazili na koncept izgradivši drugi dio albuma od daleko mračnijih tema u koje uvodi kraći ženski spoken-word "Recitation: blindfold" uz pratnju otkucaja srca koje se pretvara u početni, vrlo lagani country-stoner "Can't stand it anymore" s izrazitim stihom 'tko si ti da mi sudiš?'. Uz već spomenute "How it ends 040707" i obradu "Wild child", glavni nositelji mračne težine su dvije vitalne pjesme "Sex is a drug" u prilično brzom i rasplesanom country/ tex-mex tempu i naslovna "Heart over head" u kojoj je razvijena dramatična, čak i prog-rock struktura zavijena u ljubavnu priču bez normalne logike i uobičajene ljudske inteligencije koja često negira postojanje osjećaja i suosjećaja za bližnjim. U kontekstu albuma uopće se ne nazire ama baš po ničemu da su 'tamo neki' Švicarci s Alpa, no u vrlo kratkom skitu "Fiore" (samo 22 sekunde) progovaraju na svome izvornom talijanskom jeziku uvevši u posljednju skladbu "Goth: has no name" koja posve odudara od ostatka materijala svojim gothic/ post-industrial nabojem gdje je gitara zamijenjena klavirom, a kompozicija djeluje poput mješavine belgijskih Thot i Depeche Mode.

Cijela ova priča bila bi bez jezgre da Kissin' Black nemaju ovako upečatljivog frontmena Giuseppe Mastrogiacoma koji na momente zazvuči poput Peter Murphyija, te je sposoban raditi različite metamorfoze totalno se uživivši u kontekst lirike poput recimo David Bowiea. Ta sprega koju on daje bendu je veličanstvena. Umije iz svakog stiha izvući maksimum sjajnim interpretacijama koje plijene i zaokupljaju, mame poput magneta u senzualnosti i mrakove, čudesne psihodelične dimenzije i emotivno rastrojene trenutke. Njegov vokal je veoma privlačan i senzibilan, može, ono što se kaže i samog đavla uvjeriti da je bijelo crno (press materijal kaže da je opsjednut s paklenim i đavolskim svijetom), a takva predaja 'nečastivome' često može uroditi iznimno dobrim rezultatima. Ne treba niti navoditi tko su u povijesti r'n'r-a smatrani đavolskim izdancima, jednostavnije je za utvrditi da ovome bendu to jako dobro i primamljivo ide i pristaje.

Napravili su vrlo kvalitetan i kompaktno urađen debi album sa sijaset odličnih pjesama, fino razrađenim konceptom rockerske logike bez izbjegavanja standarda uobičajenih obrazaca kombinacijom 4-5 žanrova koji duguju hard-rocku i metalu. Sve te vitalne karakteristike su konvertirali kroz naglašenu plesnu country akustiku i sjajan vokal s upečatljivim tekstovima svorivši jedan svoj unikatan stil koji tek treba biti prepoznat u širokim medijskim okvirima. Što se mene tiče, ovo je odličan album!

Naslovi: 1.Blues: unpardonable, 2.Borderline, 3.Ella-Marline, 4.Marrakech, 5.More than life, 6.Recitation: blindfold, 7.Can't stand it anymore, 8.Wild child (original by W.A.S.P.), 9.How it ends 040707, 10.Sex is a drug, 11.Heart over head, 12.Fiore, 13.Goth: has no name

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 22/10/2014