home > mjuzik > Big Music

kontakt | search |

SIMPLE MINDS: Big Music (Sony Music, 2014)

Rađen jako dugo, još od posljednjeg vrlo dobro primljenog i iznenađujuće kvalitetnog "Graffiti Soul" 2009. kada je Jim Kerr imao viziju napraviti dvostruki album, ovaj 16. rad u karijeri doživljavao je tko zna kakve idejne transformacije s obzirom da su nekolicinu pjesama eksperimentalno nudili na nekim kompilacijama i isprobavali ih na koncertima. Primjerice OMD-ovske "Blood diamonds" i "Broken glass park" koje su objavljene na kompilaciji "Celebrate: The Greatest Hits" (2013) u drugačijoj varijanti ili naslovnoj "Big music" koja se pronašla na odličnom live zapisu "Live At The Glasgow SSE Hydro" (2014), te novoj verziji "Swimming towards the sun" koja je prošla prilično nezapaženo isto kao i album "Our Secrets Are The Same" (2000). Ova posljednja se može pronaći tek samo na deluxe izdanju zajedno s još 5 pjesama od kojih su dvije obrade - "Riders on the storm" (The Doors) i odavno znana "Dancing barefoot" (Patti Smith) s cover albuma "Neon Lights" (2000).



Spomenuti live album dao je naznačiti kako se Jim Kerr vratio u odličnu vokalnu formu, a ritam sekcija, osobito novi basist Ged Grimes izvukao onaj čuveni štimung Dereka Forbesa. Međutim, ništa od toga. Nažalost, Simple Minds oboružani čak s trojicom producenata Steve Osbourneom, Andy Wrightom i daleko najznačajnijim Steve Hillageom (ex-Gong) koji im je producirao onu čuvenu duologiju "Sons And Fascination/ Sister Feelings Call" (1981) odlutali su ponovno na razinu traženja idealnih hitova za široku populaciju koju su naglo počeli gubiti nakon sramotnih radova "Real Life" (1991) i "Good News From The Next World" (1995). Nikako nije stvar u tome da album nema dušu i koncept: ima mnogo toga što nalikuje na fazu "Empires & Dance"u cijeloj priči. Tada, davne 1980. Kerr je bio opčinjen filmom "Fizgeraldo" s Klaus Kinskijem u glavnoj ulozi koji je zamislio u prašumi Amazone napraviti kazalište, a bend je tom prilikom ispoljio strahovito avangardan i plesan album pun političkih, povijesnih, religijskih i intimističkih fikcija koje su katkad graničile s nadrealizmom. Ovdje se Kerr tematski vraća u svoj rodni Glasgow (godinama živi na Siciliji radeći kao ugostitelj) i traži inspirativnu energiju nakon propalih brakova, izgubljenih ljubavi ili se direktno postavlja u ulogu kritičara sadašnjice kroz pjesmu "Kill or cure" u kojoj sofisticirano komentira o neuspješnom otcijepljenju Škotske od Britanskog imperija.
[ Simple Minds 2014. ]

Simple Minds 2014.

Njegov vokal nikako ne može ubjediti u stav lirike, potpuno je smanjio opseg i raspon oktava, te je gotovo neprepoznatljiv spram onog energičnog frontmena s odličnog live zapisa iz 2014. godine. Kao da je čitav album otpjevao iz fotelje fokusirajući se na nešto neshvatljivo i nepovezano prkoseći i napisanoj lirici. Gdje su mu više oni visoki vokali, falseti, poniranja u duboke baritone, prkosna ponosna škotska ironija s kojom je gađao Engleze u bolne točke i gard pjevača koji je željan dokazivanja? Njegova uloga na ovom albumu je figurativna, onoliko samo toliko da tu jeste i uopće ne uvjerava slušatelja da je on sam u nešto uvjeren stvarajući dojam da mu uopće nije stalo do toga o čemu pjeva. Čemu onda i pjevati?

Druga stvar. Ti očekivani basovi su toliko mekani i zatomljeni u produkciji da jedva dolaze do izražaja pa tako kompletan zvuk više nalikuje na neki synth-pop retro u kombinacijama mnogih elektronskih šarži klavijaturiste Andy Gillespieja i prilično pritajenog ritma Mel Gaynora. Još jedinu pravu kariku zvuka održava gitarist Charlie Burchill, tako da je u principu vrlo dobro zamišljen ideološki koncept albuma sveden na vješto sročenu liriku s producentskim trikovima u kojima nema niti malo volje za neophodnom ekspresijom izraza.



Od ove 52 minute albuma jedini kakvi-takvi učinci su vidljivi kroz prvih nekoliko pjesama: rasplesanom uvodniku "Blindfolded" s mnogo elektronike i klavijatura, simpatičnom drajverskom synth-pop komadu "Midnight walking" u rangu The Human League i Ultravox, te fokusiranoj priči glavnog singla "Honest town" o tisućljetnoj tugi škotskog naroda koji se nije uspio odvojiti od Engleza ispričanoj kroz intimistički doživljaj nalik na znatno plesniju verziju "Someone, somewhere in summertime". Naslovna "Big music" samo je revalorizacija nekih potpuno daleko uspješnijih komada s "Once Upon A Time" albuma i... nema više ništa osobito osim ukoliko ne postoji neki opravdani argument za uvrštavanje obrade starog, malo znanog benda The Call s pjesmom "Let the day begin" iz 1989. godine napravljenog otprilike u ritmu one čuvene obredne "Celebrate" (naravno, s albuma "Empires & Dance"). Ili Roxy Music stil u dance-rocku "Imagination"



Sva ta produkcija i čudesa bendu uopće nisu donijela ama baš ništa zanimljivo. Kerr je kao vokalist potpuno potonuo na razinu totalnog patetika, čak i nezainteresiranog letargiste. Nema više primamljivost mada je priča albuma jako dobro usklađena; on je jednostavno nepotreban i daleko bolje bi ovo funkcioniralo s nekim jačim pjevačem. Jako mi je žalosno da to kažem, ali tako je. Da nije bilo vrsnih pratećih ženskih vokala Sarah Brown i Catherine AD, mnogo ovih pjesama bi propalo u općoj Kerrovoj inerciji. Čega se on plaši? Da će s agresivnijim vokalom rastjerati goste iz svojeg restorana? A i poneka laganica, ovdje ne bi bila nimalo na štetu, da ne pričam o eksperimentalnijim pjesmama ili ekstravagantnijim zahvatima kojih odavno više nema u njihovom opusu.

Kao veliki obožavatelj benda zbog onoga što oni jesu nekad bili, danas je "Big Music" tek album za neku sasvim drugačiju generaciju, onu koja ne zna što su bili Simple Minds ranih 80-ih. U zvuku su i dalje ostali moderni i plesni, donekle lirski angažirani s punom poantom cijele fabule, naravno i dalje održavaju taj svoj stil s ogromnom hiperaktivnom mašinerijom oko sebe, ali više nemaju ama baš niti jednu snažnu pjesmu s kojom bi zdrmali. Štancaju šablone u precizno dobro odmjerenom dizajnu 21. stoljeća, ali tu više nema povezanosti s velikim i bombastičnim zvukom. Samo odlična produkcija, neke jako dobre pjesme za srednju struju i gotovo ništa za one koji su bend pratili od samih početaka. Prošli su mnoge razine preživljavanja koje su bile najbolje i najoriginalnije, a sad su to što jesu. Bend za mene i po mome ukusu više nisu. Velikim djelom zbog tog otužno otrcanog Kerrovog vokala. Zašto tako pjevati? Nije mi jasno, a pokazao je da umije daleko bolje...

Naslovi: 1.Blindfolded, 2.Midnight walking, 3.Honest town, 4.Big music, 5.Human, 6.Blood diamonds, 7.Let the day begin, 8.Concrete and cherry blossom, 9.Imagination, 10.Kill or cure, 11.Broken glass park, 12.Spirited away

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 12/11/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Slash, EP

TH/S /S SH/T: Slash, EP (2018)

| 16/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: S tobakom so se igrali, a sami so ostali

MATEJ KRAJNC: S tobakom so se igrali, a sami so ostali (2018)

| 15/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Passiflore, re-issue

LE FRUIT VERT: Passiflore, re-issue (2018)

| 14/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Prekleta vročina, EP

MATEJ KRAJNC: Prekleta vročina, EP (2018)

| 13/08/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Atam

MATA: Atam (2018)

| 12/08/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Big Music
  • Life In A Day (1978)
  • Real To Real Cacophony (1979)
  • Empires & Dance (1980)
  • Sons And Fascination (1981)
  • Sister Feelings Call (1981)
  • New Gold Dream '81'82'83'84 (1982)
  • Sparkle In The Rain (1983)
  • Once Upon A Time (1985)
  • Live In The City Of Light - live (1987)
  • Street Fighting Years (1989)
  • Real Life (1991)
  • Good News From The Next World (1995)
  • Neapolis (1998)
  • Our Secrets Are The Same (2000)
  • Neon Lights (2001)
  • Cry (2002)
  • Black And White 050505 (2005)
  • Graffiti Soul (2009)
  • Live At The Glasgow SSE Hydro, live (2014)
  • Big Music (2014)

> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*