Stonebride je bend na kojeg se lako zakačiti, ali nekako još lakše otkačiti. Sve ono što se inicijalno čini kao prednost kasnije postane mana, osim ako nisi potpuno i samo u tome. Tako svi dugački instrumentalni djelovi koji su se na početku činili kao da vode na nekakvo putovanje sa svakim novim slušanjem postaju sami sebi svrha. Na živim nastupima stvari znaju otići još i dalje pa, osim ako niste na nekakvim supstancama ili jednostavno uživate u jammanju, stvari znaju vrlo često preći u čistu dosadu.

Prvo što me iznenadilo kod novog albuma Heavy Envelope je njegova kratkoća: svega 6 pjesama u 32 minute, nema dugačkih dvadesetominutnih istraživanja i sličnih perverzija. Prvu pjesmu Movies Movies bi se mogli nazvati estetikom benda u malom. Znači puno nepredvidivih promjena ritmova, odličan vokal Siniše Krnete i solaža Tješimira Mendasa. Sljedeća Lowest Supreme je klasičan doom metal sa obveznim breakom u sredini i tromim ritmom, možda najkonvencionalnija pjesma koju su ikad snimili. Lay Low je nekakav perverzni tromi blues koji začuđujuće ima isti nemilosrdni ritam i rif od početka do kraja. Coloured Blue najviše duguje hard rocku sa početka sedamdesetih. Sokushinbutsu je moderan oblik NWOBHM, pogotovo Diamond Head sa svim popratnim elementima koji idu uz to.



Zaključna i najduža sedmominutna Venomous počinje kao komad alternativnog metala da bi uz podužu solažu u sredini završio sa orijentalnim napjevima. Ovaj album je definitivno najkompaktnije izdanje benda u kojem niti jedno obilježje koje je krasilo prva dva albuma nije izostavljeno već je samo svedeno na normalnu razinu. Ono što je najbitnije, počeli su smisleno pisati pjesme, a ne samo pustiti da ih improvizacija odvede nekamo. Posebno bih pohvalio veću prisutnost vokala Siniše zato ima stvarno lijepu boju glasa i zna pjevati, pogotovo one produžene Morisson-ovske tonove te ritam sekciju Alena Nužde i Stjepana Kolobarića koji su možda i najzaslužniji za ovakav razvoj događaja jer nisu dopuštali (previše) Tješimiru da se razmaše. Na kraju treba pohvaliti i samog Tješimira koji je već na prva dva albuma pokazao što može sa gitarom, a sada je pokazao da može svirati isključivo u korist pjesme.

Produkcija je brutalna, ali precizna, gitare uništavaju zvučnike, bas trese temelje, bubanj sve to skupa lijepi, a iznad svega lebdi Sinišin vokal. Ovaj album se možda neće svidjeti onima koji vole mnogostruke pravce kojima su plovila prva dva albuma, ali će se definitivno svidjeti onima koji vole čvrsti i glasni stoner sa taman dovoljno filozofije, niti preprizemno niti u sedmom nebu. Bend je pokazao da zna razmišljati i izvan granica žanra psihodelije, ali opet zadržati svoj prepoznatljiv zvuk, odličan pomak.

ocjena albuma [1-10]: 8

tomislav // 18/11/2014