Nakon razlaza legendarne bostonske grupe Pixies, basistica Kim Deal pokreće vlastiti (i vrlo uspješni) Breeders, dok Joe Santiago kreće u relativno neuspjelu solo karijeru. Jedino je po raspadu "od prve" uspjeh uhvatio gitarist i pjevač Frank Black čiji je debi dosegao no. 9 na britanskoj listi albuma u proljeće 1993.

Radi se o iznimno kvalitetnom radu koji pokazuje koliko je Frank bio značajan kompozitor i okosnica u bandu. Ono što se uočava najjasnije su vrlo zahtjevni aranžmani i bogatstvo različitih ideja. Glazbu s ovog albuma je vrlo teško kategorizirati u rock, pop ili hard jer su svi elementi podjednako zastupljeni u gotovo svim naslovima što čini bogatu orkestraciju prošaranu izmjenama akustičnih i distorziranih dijelova, frenetično krvavih / nježnih vokala, namjernog ispadanja iz takta (korištenje zbora u pjesmi "Parry the wind high, low"), zatim obilje klavijatura, duhača, čudnih zvukova i šumova ("Brackish boy"), uvrnutih i otkačenih vokala, gotovo raštimanih gitara ("Ten percenter"), kombinacija ska / tex-mex tehnike ("Two spaces"), surfa (instrumental "Tossed"). Tek u jednoj jedinoj pjesmi ("Fu manchu") se priziva duh Pixies s albuma "Trompe Le Monde", dok je ostatak materijala apsolutno drugačiji, a ipak "blizak" legendarnom sastavu. Prvenstveno zbog vokala i bogatstva svega i svačega što je bio zaštitni znak Pixies, no najviše impresionira nevjerojatna lakoća s kojom Frank u vlastiti izraz ubacuje sve što mu padne na pamet tako da to ispadne fino i jednostavno. A tu osobinu imaju samo rijetki autori.

Album je proslavio plesni dance rock hit "Hang on to your ego" koji se čak vrtio i po diskotekama tog ljeta, a kritike su bile oduševljavajuće: Frank je dobio najveće ocijene i pronašao se među dvadesetak najboljih albuma 1993. godine.

horvi // 27/06/2004