Jucifer imaju nevjerojatnih kreativnih skokova, a bome i posrtanja. Evo, već barem drugi-treći put u karijeri dešava im se da nakon gotovo remek-djela naprave dva-tri koraka unazad. Isti slučaj bio je nakon fantastičnog "L'Autrichienne" (2008) kad su napravili nimalo osobit "Throned In Blood" (2010), te dojam popravili izuzetno nadahnutim "Зa Boлгoй для нас земли нет - There Is No Land Beyond The Volga" (2013) ispisanim na ćirilici i otpjevanim djelomice na ruskom. I sad, kad se očekivalo da će nastaviti produktivno svim silama (a osim toga imaju i vlastitu etiketu Nomadic Fortress Records), ponovno im se desio feler. Otišli su ponovno na status demo benda bez produkcije koja je na ovome sedmom studijskom albumu najveća boljka.

Materijal je nastajao u različitim periodima što se itekako osjeti u snimcima koje zvuče gotovo kao s probe. Svi su većinom mono, čak se nisu potrudili niti razdvojiti kanale na bubnjevima, jednostavnije rečeno, onu minijaturnu aparaturu (gitara, bubanj i vokal) prištekali su u struju i - šta bude-bude. Okey, ovih 9 pjesama je svirački korektno odrađeno, sve tu štima, samo neke su glasnije, a neke poput "Warstartdemo" i "Justice" tiše i mutnije, te zvuče kao snimci s audio-kasete. No, sve one imaju energiju i nevjerojatnu lucidnost u čemu prednjači kreštavi glas Amber Valentine ko' da je kolju ili barem pale na lomači. Sjetite se, na njihovom jedinom zagrebačkom koncertu u Močvari 25.V 2011. nije u mikrofon zucnula niti riječi jer se vokalno istrošila na prijašnjim tour koncertima, već je kreštao njen suprug, bubnjar Edgar Livengood. Nadalje, uopće nisu masterirali i tehnički koregirali snimke, onda kad je pjesma završila, samo cap!, a onih par sekundi koji od buke definitivno trebaju otići u fade-out i popeglati se - ništa. Stvar je gotova i fučkaš sad tu nekakve kerefeke, balansiranja idealnog zvuka i slično…

Elem, zvuk je takav kakav jeste, ali stil im se znatno brutalizirao. Ovo više nije onaj sludge kakav znamo kod njih, već jedan križanac vraški energičnog deathcorea, blacka i do daske nadrkanog thrashcorea u vrlo prljavom izdanju s kojim izgleda kreću na neku novu putešestviju. Uostalom, samo njih dvoje vjerojatno ovako i zvuče na svojim probama, pa nisu ništa tu htjeli uljepšavati, međutim varka je kad primjerice zaori početna "Non gratum anus rodentum" da će ovo biti jedan pravi tour de force album. Zvuk je u početku solidno ispeglan, stil još ima teških doom/sludge referenci u prvoj minuti, no tek onda počinju deathcore floskule i sve odlazi tamo gdje očito i teže. "It can't be helped" rešeta kombinacijom ultrabrzog, brzog i umjerenog, vokali su posve utopljeni i nerazumljivi što to njih dvoje unakrsno krešte, u "Narcissist" ima još nekog tromog sludge naboja s opakim šaputanjima gotovo u ritmu posmrtnog marša s izletom u hardcore, "Red summer" je pak kaotičan hardcore punk s kompleksnijim aranžmanom i tako redom.

Činjenica jest da Jucifer sa svakim svojim albumom redovito iznenađuju. Ili su odlični ili su jako loši ili prosječni, kako im dođe. Ili bolje rečeno, kako im se hoće, ne mare mnogo za feedback, ali ostvaruju zavidnu underground karijeru neprikosnoveno jednog od raritetnijih bendova na svijetu koji ne poštuje nikakva pravila, uostalom, zašto i bi. Ta njihova prljavost i svojeglavost s kojom rade već skoro 20 godina obara tendencije show-biza da nakon 'velikog' rada mora uslijediti još bolji. Čemu? I po kojim kriterijima kad su ionako slobodni da rade što god žele. S druge strane, ovdje se nalazi ogorčena konceptualna, dakako zbrda-zdola nabacana priča o prokletstvu društvenog modela zapadnog sistema kome oni ne samo da pokazuju srednji prst, već mu doslovce karaju sve po spisku od općenite korupcije, lažne dobrote i zaštite koju medijski ispoljava, kojekakvih zakletvi položenih 'na oltar domovine' skrivajući prljavi naum nastavljanja zločina u takozvano 'ime slobode i demokracije' po cijelom svijetu. Najbolji primjer toga jest baš upravo uvodna "Non gratum anus rodentum" (s latinskog: nije vrijedna štakorova guzica) gdje se Jucifer vraćaju u vrijeme Vjetkonga kada je ustvari i počela povijesna invazija USA na cijeli svijet. Jucifer se stide USA i svoje države, to otvoreno priznaju, samo doduše, ovdje veoma zakukuljeno, ali bi najradije potamanili svu gamad u Bijeloj kući jer ionako ništa ne valja. Što se onda zafrkavati sa show-bizom i produkcijski ispeglanim materijalom?

Naslovi: 1.Non gratum anus rodentum, 2.It can't be helped, 3.Narcissist, 4.Red summer, 5.Ratified, 6.Decapitating the regime, 7.Warstartdemo, 8.Justice, 9.The object power

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 27/12/2014