Ne bih znao zašto je ovaj album izdan 2014., ali tako stoji kako jeste. I to je najmanji problem. Ustvari, ovdje nema nikakvih problema izuzev da je objavljen netom prije Božića, u tom ne(s)pretnom terminu koji nikako ne 'sjeda'.

Tomislava sam gledao nekoliko puta i uvijek je ostavljao odličan dojam, bilo solo ili s bendom pretvarajući se u 'man-music box' svirajući usnu harmoniku i koristeći osim vox-extended tehnike mnogo ritmike i efekata udarcima po cijelom tijelu. Znao je funkcionirati poput neke senzualne mašine iz koje izbija blues, no na svojim albumima je prevazišao taj sjajni živi performans i odlučio posegnuti u klasicizam, baš kao što je ovaj "Blow Junkie".
Da se odmah na početku razumijemo, ovo nimalo nije neki tamo dosadni blues. Jako je dinamičan, bendovski, gitara Lovre Šicela zna zarašpati i hard-rock riffove a'la ZZ Top i Status Quo (a i distorzirane slide efekte), a ritam sekcija Aleksandar Vešić (bas) i Igor Vugrek (bubnjevi) piči rokačinu sve u šesnaest. Da, rokačinu sviraju dečki! Sve je vrlo zabavno i poletno, melodično i nadasve nabijeno tempovima, doduše i eklektično retrospektivno s duhom onih vremena kada je blues-rock bio preteča hardu i heavyiju, no to ne treba nimalo zabrinjavati. Tomislav je autor gotovo svih tekstova na engleskom jeziku izuzev dva uvodna broja "Blow junkie boogie" i "Electric lights" koje potpisuje Robert Lon Johnson (uvodna je odličan kratki hard-rock instrumental "Harp rockin') kada se naoko čini kako će album raspredati tipične neomodernističke blueserske storije o cigaretama, obožavanju boogie-woogiea, frajerskom poimanju nošenja revolvera ili drobljenju na mobitel, te donekle i s Tomislavovom skladbom "Gambler's blues" o kockanju, ruletu i tipičnim američkim pričama, međutim fabula od prilično brze "On the roof" kreće u sasvim drugačijem smjeru. Pojavljuju se i ženske figure, a mačoidnost prepušta mjesto nekim dubljim razmatranjima cjelokupnog društva o jeftinoj elektronici koja mijenja humanost u kompleksnoj skladbi "Blues for mother earth" gdje ne manjka niti soul/funk i jazzy izleta. Kroz album se nižu sličice o nekim svakodnevnim stvarima poput problema s autom i gorivom u još jednom funk komadu "Drivin' & ridin'", te se pronađe još poneka dovitljivija, ali bezazleno nevina scenica o buđenju u rano jutro s dvije rakete koje mogu biti svašta - "Two rockets". Malo mašte i sofisticirane zafrkancije treba, kaj ne? Svatko bi se volio probuditi s dvije bombe u krevetu.



Tomislav se jako dobro uklopio u ono čemu je oduvijek težio - bluesu na rokerski nabrijan način, ima vrlo dobar prateći bend, sasvim solidnu produkciju koja je pre-čista i uglavnom radio friendly pjesme pune melodija i njegovih solaža na usnoj harmonici. Vrlo lijepo ga je za slušati, odvodi ovaj cijeli užasan svijet u dimenziju gdje postoji mašta o klasicizmu ljubavi prema plesnom bluesu, a i emotivnim stvarima, no ne dozvoljava si patetično poniranje u jadikovke i kukanja. Kao da toga na ovome svijetu ionako nema previše. Sa čak 5 vrsnih instrumentala, ovaj album je prošaran dovitljivo složenim konceptom u kojeg je ušla i legendarna "Speedin' train" na tekst našeg najboljeg sportaša 21. stoljeća Ivice Kostelića (supotpisnici su Zvonko Kudelić i Robert Lon Johnson), ali u posve novoj varijanti. Ok, da se netko ne bi osjetio uvrijeđen, Blanka Vlašić i Sandra Perković, te sestra mu Janica su sportašice, ali ne znam da su imale glazbenih afiniteta. A ono što je naš nekadašnji nogometni izbornik Štimac napravio s "Mare i Kate", ajoj, hahaha, ipak ostaje u 20. stoljeću... Na svu sreću. Ivica Kostelić je ipak naš Hrvatski no.1, kaj jest, da jest adut u muškom sportu i sumnjam da ćemo takvog trofejaša imati u skoro vrijeme.

Jedina stvar koja ovdje šepa je Tomislavov akcent, odnosno uobičajeni sindrom Slavena ili bolje rečeno ne-Anglosaksonca koji pjeva engleskim jezikom. Ne može ubjediti Teksašanina i srednji dio USA da im je sunarodnjak, ali očito da Tomislav za to ne brine. Možda čak Ameri i vole da čuju Balkanca kako se okušava u njihovoj kulturi kao što je nama zabavno kada čujemo kako hrvatski jezik govore pridošlice. A još da Kinezi propjevaju na hrvatskom, ahahaha...

Ne, nimalo ne treba ništa loše razmatrati o takvom 'američkom' akcentu. Ta kultura je duboko uronjena u našu civilizaciju, jezik manje-više svi znaju koji su odrasli na r'n'r-u i više nema bedaka koji bi glavom lupali u zvučnik slušajući Led Zeppelin, Nirvanu ili Public Enemy, a da nemaju pojma o niti jednom stihu. Ili mislim da ih je puno manje. Naš vodeći blueser napravio je ono što je htio, ostao je dosljedan upravo tom našem 'akcentu', vjerojatno i namjerno, da se zna odakle dolazi. Da je zapjevao sa sušenom govedinom u ustima ili žvakao duhan, možda i ne bi bio ovako privlačan.

Naslovi: 1.Harp rockin', 2.Blow junkie boogie, 3.Electric light, 4.Gambler's blues, 5.On the roof, 6.Blues for mother earth, 7.Boggie 44, 8.Drivin' & ridin', 9.Forhill's boogie, 10.Two rockets, 11.Until the morning comes, 12.Freedom king, 13.Messin' with the kid, 14.Speedin' train, 15.Blow junkie, 16.Springtime fever

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/03/2015