Već pri naslovu albuma, koji ujedno sugerira i da je ovo njihov treći album, poigrali su se naslovom kultne Hendrixove "Third Stone from the Sun", imao sam feeling da bi trio Chui (Toni Starešinić, Vojkan Jocić i Janko Novoselić) mogao napraviti jedan malo veći odmak od svoje dotadašnje glazbene filozofije. Prije nego nastavim priču o (n)ovom albumu, savjetujem sve koji još nisu upoznati s onim što radi Chui, nek poslušaju njihova prva dva albuma, u kojima se može primijetiti bendovska progresija, koja je ovim albumom otišla bar jedan korak dalje. Da se vratim na Hendrixa, spomenut ću da je itekako moguće da bi se i pokojni Jimi, da je živ, itekako pronašao u onome što su na Third Sun from the Stone dali Chui. Album obiluje sviračkom energijom u kojoj se nitko od članova nije štedio. Glazbeno su ponudili mix modernog jazza, progresivnog rocka i psihodelije, kojim uspješno grade most između sadašnje glazbe s rock motivima prošlosti i futurističkim elementima budućnosti. Vjerujem da će svatko tu naći nešto za sebe, jer bili ljubitelj glazbene ostavštine Pinkića ili moderne verzije jazza St Germainea, Chui je tu za vas. Kompozicija "Shape Shifter", peta na albumu, ona je kojoj dajem ocjenu pet. U njoj su svi glazbenici zagrizli tkivo progresije i psihodelije sedamdesetih, s impresivnom gitarističko-psihodeličnom dionicom, u kojoj cijeli bend bježi iz tvrđeg rokorskijeg uvoda u melodiju koja asocira na Supertramp - "Child of Vision", starijima poznatu kao naslovnu temu nikad prežaljene Kviskoteke. Još jedna od upečatljivijih kompozicija je naslovna, u kojoj iz uvodne psihodelije odlaze u new age melodije, pokazujući koliko su potentni iskombinirati više glazbenih struktura u jedno tkivo.

U usporedbi s prva dva albuma, trio je ovdje puno zločestiji, imaju muda snimiti album bez lijepih radiofoničnih melodija, album kojim se ne klanjaju ni publici ni kritici. Takav pristup treba pozdraviti jer treće sunce od kamenčića baš zbog takvog pristupa glazbi ima pozitivni bezobrazluk.

Iako su na početku karijere kritike gurale Chui u neku od podvrsta jazza, ovim albumom oni su podosta odmakli od tog glazbenog pravca. Štoviše, dali su veliki hommage glazbi sedamdesetih, nudeći nešto novo i provokativno, podsjećajući me malo na put koji je Miles Davis utkao s albumom Bitches Brew (1970), nakon čeg' ni rock ni jazz glazba nije ostala ista. Naravno da se Chui po mogućnosti revolucije ne mogu strpati u isti koš s kultnim trubačem, ali način na koji rade ima nešto što nije toliko česta pojava na našim prostorima. S time da u njihovoj glazbi ima i plesnih ritmova koji ih mogu staviti uz bok s Pills 'n' Thrills and Bellyaches osobno mi dragih Happy Mondays. Kritika je, pri osvrtu albuma, s razlogom na njihovoj strani, a nisam ni ja ostao imun na njihov čušpajz različitih glazbenih stilova.

ocjena albuma [1-10]: 8

jura // 12/11/2015