home > mjuzik > Iz kapetanovog dnevnika

kontakt | search |

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (Dancing Bear, 2019)

Kad su prije točno 50 godina, 20. srpnja 1969. Neil Armstrong, Michael Collins i Buzz Aldrin u sklopu misije Apollo 11 postali prvi Zemljani koji su kročili na Mjesec, te cijelom svijetu poslali onu plavetnu sliku Zemlje iz svemira (koja nije bila prva odaslana satelitska vizura našeg planeta) i kad je izrečeno 'ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo', budućnost se očigledno činila prosperitetnom, nadahnutom, fascinantnom i krajnje uzbudljivom. Očekivao se strahoviti napredak civilizacijskih tokova, napuštanje mnogih dogmatičnosti, socio-političkih problema i inih društvenih paraliza kao da će taj uspjeh američke svemirske avanture riješiti brdo zemaljskih tegoba. No, danas se vrlo dobro zna da taj poduhvat nije riješio ništa značajno, te da je zadnji puta ljudska noga stupila na Mjesec 13. prosinca 1972. (Eugene E. Cernan). Od tada se (ok, još i ranije od prvih misija SSSR-a) neprekidno vodi svemirska, bilo lunarna, marsovska ili neka druga eksperimentarija u blokovsko-političkim preokupacijama, točnije nadmetanjima. Nekoć Amera i Sovjeta, danas Kineza i Indijaca, sutra tko zna koga, možda Japanaca, Korejanaca, Francuza, Britanaca, nekih arapskih mogula i ultra tajkuna… elem, svima njima je osvajanje svemirskog prostora dokazivanje ekonomske i političke snage na Zemlji kao velesila koje si mogu dozvoliti luksuz putovanja kroz bližu ili dalju galaksiju.

Suprotno tome, umjetnički fokus opozicije često je znao biti obrnutih proporcija u filmovima (osobito animiranim), slikarstvu, književnosti, a pogotovo stripovima i glazbi. Umjetnici nisu banalizirali sa stereotipovima slanja čovjeka u kozmos, već dolaska svemiraca ili vanzemaljaca na našu planetu mnogo puta prikazujući surove fikcije loše i pogibeljne dobrodošlice dajući vlastiti komentar da Zemlja nadebelo pati od ksenofobije jer se ionako sama po sebi raspada zahvaljujući tom slobodoumnom žitelju prekrivenom gomilom civilizacijskih paradoksa koji će, kad zagusti, napustiti devastiranu majčicu Zemljicu i odlepršati tamo negdje s druge strane svemira koristeći sposobnosti najboljih metafizičara, znanstvenika i tehnologa.

Ne treba previše pretjerivati da je znanstvena fantastika ili SF žanr koji obiluje raspojasanom maštom povezanom s tehnološkim napretkom istim skladom kao što su to nekoć bile bajke Braće Grimm, Hans Christian Andersena ili Ivane Brlić - Mažuranić vezane uz nadrealne zemaljske dogodovštine. Jednostavnije rečeno, SF se odnosi prema društveno-političkim, socijalnim, religijskim, ekonomskim i još nekolicini krucijalno bitnih tendencija civilizacije kritičkim globaliziranjem realnosti pretvorene u fikciju do te mjere gdje ne postoje granice kada je praktički sve moguće ukazujući da ljudski mozak ima mnogo više atributa od samog opipljivog, empirijskog dokaza.
[  ]

Toni Starešinić, glava benda Chui koji se od početnog trojca sa sjajnog istoimenog debija iz 2011. odvažio zaputiti u vrlo sličnu fikciju koju zaista treba znati održavati i kontrolirati da ne skrene u kičeraj (što se zamalo desilo s drugim albumom "The Second Arrival", 2013.) i namjernu pseudo-konfuziju nadahnutu koječime (ovaj puta "Star Trek", "Star Wars", "Moebius", "Ethernaut" i "Thor" Esada Ribića), neprekidno s albuma na album proširuje opseg kozmičkih horizonta s takvom lakoćom kao da je, ruku na srce, vanzemaljac koji je ovladao zemaljskom kulturom i njenim mogućnostima predočavajući blagodati one nepoznate sfere života s neke sasvim drugačije strane svemira. On dolazi sa svakim svojim novim radom nošen tim kozmičkim elanom držeći se čvrsto za Zemlju, no evidentno, došao je poput Bowiea odnekud izdaleka da smiri ljudska čarobiranja šarlatanstva, te da se komikom, ozbiljnošću, vještom dramatikom i složenim strateškim procesima prilagodi neprekidnim katarzama, budućim kolapsima i kataklizmama. Stoga, kao što je lider benda, očekivalo bi se da su njegove 'tipkovnice' i rad prstiju na obilju različitih klavijatura (Hammond orgulje, Melotron, Moog Sub37, Logan string melody, microKORG, SV1 KORG električni klavir, Dave Smith Mopho x 4, Pianino Yamaha U3, Moog Theremin) glavni nositelji ovog petog albuma. Ne. Nisu, ali su itekako bitne onoliko koliko su primjerice u Adele akustična gitara ili kod Oliver Dragojevića klavir, u Steely Dan električna gitara pokojnog Donald Fagena, a u Mick Karna fretless bas gitara voditelji kompozicija makar se to u konačnici niti ne osjeti. Glavnu riječ na ovome albumu nosi saksofonist Vojkan Jocić kome je Toni dao svu telepatsku moć uređivanja osnovne fikcije uglavnom upakirane u suptilni jazz-rock s mnoštvo dobrodošlih elemenata kojima Chui oplemenjuje svoj ionako vrlo bogat katalog žustrog i primamljivog stila 'slušaj & rezoniraj', a tu je uključeno, bome svašta začuđujuće i nestvarno za jednu scenu kakva je Hrvatska, a i regionalna popularna glazba koja se vrti danonoćno na radijima.



Saksofon Vojkana vodi glavnu riječ. Taj glazbenik raspamećuje one Tonijeve fikcije, ne kažem da Toni to nije mogao odsvirati na svojim 'kljavama', ali dao je pravom umjetniku da pojača njegovo pismo u gotovo svakoj od 8 kompozicija poput pravog kapetana što umije baratati putešestvijama vlastite ekipe dolaska na Zemljicu. Veličina umjetničkog svjetonazora je i u kroćenju lažnih ideala, mogućih (ne)fragmentiranih i nesuvislih pobuda, krađa i potkradanja kakva su uvijek prisutna u popularnoj glazbi na Balkanu; Chui se trudi biti originalan i autentičan, hrabar i pametan da spoji mnogo logičnih poveznica popularne glazbe ne ostavljajući prostor za strvinare i kičeraj otvarajući album iznenađujućim komadom "Eternautova tema feat. Ink Experiment duo" od čak 12 i pol minuta iznimno kompleksnog sadržaja; prvi je poletan indie/kraut-rock a'la Roxy Music križan s Can iz 70-ih, komotno bi ga Ferry mogao uklopiti u prva 4-5 sjajna albuma (a i Czukay & co čak i u opus svojih 60-ih), od treće minute kreće minimalistički performans klavijatura s kojim se Toni često susreće, a i dobro mu stoji, ne treba odustati od toga, no onda dolazi taj bitan element, Wayne Shorter, pardon Vojkan Jocić koji mijenja cijelu situaciju poput Hendrixa. Da se razumijemo, Jimi nije trebao pripadati ovome svijetu, a čini mi se, niti Vojkan nije odavde skupa s Tonijem jer njihova glazba nije za one pretjerane intelektualce, analitičare, polemičare i swingere. Da pojasnim, Wayne Shorter je saksofonist iz Weather Report, ako niste slušali taj bend, moje saučešće…



Priča albuma ide slojevito dramatično instrumentalno se gibajući od komično-energičnog punk komada "Sila mi je" sa sjajnim basovima Konrada Lovrenčića (Elemental, Mixed Up Mary) vjerujte bolje od svih onih Stingovih materijala s "The Dream Of The Blue Turtles", a imao je on i još dobrih jazz-rock izleta, "Arzachov let (uključuje dolazak na Eden)/ a) Arzach feat. Druyd/ b) Edena feat. Ink Experiment duo" čak ima i te spomenute fragmentarne pobude stapanjem world-music elemenata dobro znanih gostiju iz Druyd - Dubravka Lapainea na digeridoou i Ivana Uravića na gitari što je još jedna od novina u samom zvuku Chui, dok je "Malj" jasno napenalen ka novoetabliranom jazz-rocku gdje se vodi računa o zamanom 'riffu' na saksofonu, njegovim gradacijama u sklopu s klavijaturama i dramatičnom razvoju kompozicije ka slobodnim improvizacijama i krešendima (ima ponešto i onih Il Gruppo Delle Azioni Progressive elemenata, ako se itko sjeća tog sjajnog zagrebačkog alter-jazz benda), a naposljetku, tu je i peti sastavni komad "Hermetična garaža" u kome jazz dolazi do potpunog izražaja zahvaljujući još jednom gostu - Zoranu Majstoroviću čija je enormna kreativna snaga slobodnog zvukopisa na trenutak zasjenila i samog Vojkana. Ništa zato, dobio je malo predaha na usniku…



Dakako, ovo je samo siže onog tehničkog aspekta osnovnog temelja albuma prije nego li starta, po mom mišljenju vodeća, naslovna kompozicija "Iz kapetanovog dnevnika", šesta po redu u kojoj do izražaja punoćom prijatnog space-pop/ acid-jazza izbija spoken-word Željke Veverec i suzvučje pridružene ekipe iz drugog Tonijevog benda Mangroove oblikujući katarzičnu figuru emotivnog poziva na ples ('Ja sam Kapetan Zvjezdane Flote na putovanju kroz tajne galaksije u nepoznate svjetove besmrtnosti/ u strahu od vječite tišine ali s vjerom u naš nepresušni izvor energije koju crpimo iz naših duša, strasti i osjećaja/ I da! Mi nismo bespomoćni, naš signal će pokrenuti vaše radare, naše poruke će zavladati vašim ekranima, a naše oružje će vas natjerati da shvatite da je otpor... uzaludan'). Fini spoj dva i ne baš stilski slična benda uklopio se u ovu cjelinu kompaktnošću fluidnog baratanja zacrtanim koreografijama, ali, to je tek samo ona osnovna kontura nacrta, ovako u grubo rečeno.

Glavni sadržaj albuma je daleko dublji od ove kraće analize stila i žanra o kome bi mogao napisati štošta u tančine, no nije bitno koje boje i akorde je koristio umjetnik da se izrazi na svome djelu. Jednom je jedan komunistički voditelj na radio stanici gdje sam i ja počeo raditi svoje prve emisije ranih 80-ih godina upitao znamenitog lokalnog slikara naivca 'koju boju najviše koristiš?' (dakako, očekujući odgovor 'crveno') što je naravno zbunilo umjetnika koji je prozborio 'ja koristim sve boje' izbjegavši daljnju demagogiju. Starešinića kao autora vjerujem da nitko neće pitati za boje, ali mogao bi zbog umjetničkog svemirskog konsenzusa imati problem s plebejcima iz 'političkih škola' koje su odvajkada raslojavale nacionalno i društveno, lokalno i privatno, art i kič, demokraciju i diktaturu… Ah, tu je baš i pogođena osnovna srž čitave socio-političke i društvene polemike: kurentnom balkanskom svijetu dao je veliki umjetnički poticaj u ovakvom, vrlo prijatnom, plesnom, razdraganom, čak i nenametljivom obliku ispredajući kontradiktornu priču o onim vanzemaljcima koji bi čak i mogli nastaniti našu planetu, oporaviti je, samo da mi Zemljani nismo takvi idioti kakvi jesmo. Ili bolje rečeno, da nemamo takve vođe na vlasti kakve imamo, a po njima se i stvaraju osnovni kriteriji 'rejtinga'.



Kroz ovu fikciju od punih sat vremena (plus dva manje-više osrednja, čak i nepotrebna 'bonusa' - Boris Štok u vokalnoj polubaladi "Pogledaj" što je izabrana za prvi, nadam se i ne glavni singl, te remiks "Tebi putujem" s Josipom Lisac), kapetan besprijekorno brazdi po zemaljskim tegobama gledajući ih daleko iz svemira. Sviđa mu se Zemlja, lijepa je izvana, ali je odvratna iznutra, no on to ne prikazuje kao, uostalom svaki stranac koji ima namjeru gospodariti s tvojim gruntom. Ovo je duboki SF album koji prikazuje svemirsku svijest u čovjeku i vanzemaljca što se othrvava zemaljskim bedastoćama. Bilo da se radi o čovjeku rođenom na Zemlji ili o tom alienu što je došao na ovaj planet; oba su umjetnički dekorirani kolaži prikaza sukladnih shvaćanja. I oba su pozitivci u ovoj priči ne podliježući banalizaciji raznih nekorektnosti prepuštajući uglavnom slobodnim improvizacijama duhovitog i zabavnog sadržaja da potkrijepi maštu psihodeličnim i plesnim koreografijama koje ionako manjkaju u većini popularne glazbe na Balkanu. Može se učiniti da Chui i nije tako plesna fusion-jazz/pop/rock glazba kao što je nekoć dolazila od primjerice glasovite slovenske Miladojke Youneed (posebno s drugog "Bloodylon", 1990. ili trećeg albuma "Liberta Bloo", 1993.), te stilski daleko sličnijih zagrebačkih Bilk (a i nekih, nevažnih, kratkotrajnih instant space-pop produkta), no podvuku li se osnovne paralele da su Slovenci kotirali s avangardnim strujama Tuxedomoon i The Lounge Lizards, a Bilkovci s post-rockom Trans AM i elektronskim egzibicijama, svima njima je jedan te isti poligon manipulacija melodičnih beatova s psihodeličnim dijafragmama uvažavajući prije svega koherentnost vješto sklopljene analogne instrumentalizacije u poziciju ciljanog slušatelja, odnosno auditorija koji prije svega nema averziju prema crossover stilizacijama, a takvu publiku je danas vrlo teško steći s obzirom na posve jednostavne 'pop' miš-maš koktele u kojima i S.A.R.S., te ne tako davno odlični Dubioza Kolektiv postaju velebne crossover zvijezde obraćajući se narodnim masama skladbama o pečenkama janjadi, emotivnim preokupacijama i socijalnim tegobama na razini Plavog Orkestra, Balaševića i ofucane sociološke gravitacije Azra-Riblja Čorba-Bijelo Dugme. Ako ćemo pravo, svi oni su imali pravih aduta u dotičnim trenucima koji im se nikako ne smiju i ne mogu pobiti, Chui imaju onaj moment idealnog kapituliranja zdrave i svježe ideologije što dolazi poput Bowiea - iz svemira. I u teksturi i u fikciji. "Iz kapetanovog dnevnika" je drugačija i kompleksnija glazba višesmislenog sadržaja, po konstituciji daleko bliža Leb i Sol i Šarlu Akrobati s onog majstorstva "Bistriji ili tuplji čovek biva kad…" (1981), naravno i Disciplini (i Kičme , a i Disciplin-A-Kitchme) nego li namjernim tezgarošima koji umjetnički postavljene penale obavljaju ziheraški pucajući demagogiju malog čovjeka što više nije zainteresiran za ništa drugo osim vlastitog opstanka u okrutnom društvu okruženom ajkulama i zvijerima.

Zemlja je jako lijep planet kad se gleda iz Svemira. Spusti se na nju. Idilična je, prekrasna, skoro da Svemirac poželi biti Zemljaninom… U ovoj priči i želi biti nadajući se da je ostvarenje ljepote moguće. Jeste. Samo kroz glazbu ovih čudnovato potentnih Hrvata što imaju dovoljno snage da svu nemoć jadnih i opljačkanih naroda s Balkana pretvore u viziju optimistične budućnosti u fino dekoriranoj varijanti futurizma koji (ne)će doći. Fikcija i glazba su odlični, daleko od toga, ali realnost, kakva jeste, govori o nultoj sposobnosti Zemljana spram onih vladajućih slojeva. Čitav album podsjeća na inverziju filma "Stargate" s mladim James Spaderom i Kurt Russellom (1994.), komotno bi mogao poslužiti kao soundtrack za mogući remaster otvarajući percepcije koje u vrijeme ranih Pink Floyd i Cubrikovog filma "Odiseja u Svemiru 2001", snimljenog davne 1969. nisu bile moguće.

I još nešto: komparirajući izabrani singl (s Borisom Štokom), kreativne razlike su ogromne. Ta ista pjesma se nalazi i na njegovom albumu izdigavši ga iz standardne pop-rock prosječnosti, no ovdje je sasvim bezazlena, dođe tek toliko samo za kolekciju onom dijelu audijencije koji ne prati Štokov rad.

Naslovi: 1.Eternautova tema feat. Ink Experiment duo, 2.Sila mi je, 3.Arzachov let (uključuje dolazak na Eden)/ a) Arzach feat. Druyd/ b) Edena feat. Ink Experiment duo, 4.Malj, 5.Hermetična garaža feat. Z.Maj, 6.Iz kapetanovog dnevnika feat. Mangroove, 7.BONUS: Pogledaj feat. Boris Štok, 8.BONUS: Tebi putujem feat. Andrea Ljekaj Remix

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 21/10/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*