Priča o najnovijoj, praktički supergrupi iz Zagreba je veoma jednostavna. Trojac iz popularnog klupskog benda Mangroove je odlučio napraviti nešto drugačije i zaputiti se u plesno istraživanje ljudske psihe, glazbene hipnoze i dosega vlastitih kreativnih mogućnosti. Startali su s radom ujesen 2011. i već do konca godine su imali sav potreban materijal za album, otišli su u studio kod Nikše (naravno, Kramasonik), te su za svega par dana snimili ovaj fantastičan album u trajanju od nepunih 45 minuta. Bubnjar Đuro Dobranić (Mangroove, Groovy Cakes, Sinestet, Dž81) kaže da su prvo nastale forme koje je uglavnom komponirao klavijaturist Toni Starešinić (Mangroove, Punk Data, Tobogan, Beat Busters...), a onda su, de facto, na već gotov sadržaj samo pozvali svojeg kolegu, trubača Andrej Jakuša (Mangroove, The Bambi Molesters), inače akademski obrazovanog glazbenika da im nadopuni fabulu. I stvar je potpuno jednostavna budući da se ovdje radi o iskusnim instrumentalistima kojima nije potrebno mnogo vremena da izraze svoju kreativnost.

Svojim vještim izbjegavanjem klopke predvidljive klupske glazbe ostvarili su iznimno hrabar poduhvat na nekoliko razina. Kao prvo, riječ je o instrumentalnom albumu, kao drugo, nije smjesa žanrova ili neka fuzija, a kao treće, glazbom su točno dočarali tematiku naslova svake od 6 kompozicija. Ovo sve skupa je teško utrpati u bilo kakav žanr. Najjednostavnije je reći da Chui sviraju glazbu. Glazbu koja duguje jazzu, klasičnoj modernoj glazbi, avangardi, suvremenom popu, plesnim ritmovima, dubu, space-rocku, ambijentu, eksperimentalnoj sceni, psihodeliji, progressive metodama, elektronici, soulu, bluesu i funku. Elem, ništa konkretno s one žanrovske strane, mada se dvije kompozicije po svojim performansima mogu svrstati u d'n'b - "In memory of drum'n'bass" i kratka "Chui radio" isprekidana sa glasom radio voditeljice Željke Veverec. Ali daleko od toga da Chui imaju bilo kakve karakteristike navedenih pravaca. Vidljivo je da imaju jednu osnovnu nit vodilju - strast za što boljim glazbenim izrazom, ma u kojem god fahu on bio.

Uvodna "Punch" sa teškim slow-down tempom i još težim, skoro hard-funk elektronskim basovima uz psihodelične međuigre trube i prostorno prozračnih aranžmana za raznobojne klavijature može navesti da je riječ o acid-jazzu s primjesama duba i trip-hopa do cirka polovice kompozicije, no tek onda nastaje pravi ekspresionistički dar-mar. Klavijature u sklopu sa bubnjarskim majstorijama izlaze takoreći iz zemljine orbite u svemir odašiljajući nepoznate kodove (taj dio je potpunog free-formata) i slobodno se može reći da je vrhunska majstorija u rangu Miles Davisa ili nekih znamenitih eksperimentalista, primjerice Throbbing Gristle ili Coil. A zanimljivo, nije niti jazz, a niti industrial. Veoma ezoterično. Zadnji dio aranžmana se vraća na početak s trubačkim nadogradnjama koje dolaze u valovima zajedno sa bogatim i raznolikim klavijaturama (piano, synth, efekti, procesori, organ...). Uz to, kompozicija je strahovito melodična i plesna. Strašno upečatljivo.... Spomenuta "In memory of drum'n'bass" po tempu jest d'n'b, no to je preštura opaska. Ovdje se prave bravure nalaze u kompozitorskoj strategiji. Danas je svima poznato kakvi su genijalci bili Miles Davis, Hendrix ili njemački Can, odnosno nije bitan žanr, već izvedba koja u ovom slučaju jednostavno diže na noge svojim iznimno brzim tempom (skoro je brz do hardcore manira kako i treba biti), te isprepletenim igrama trube i klavijatura. Riječima je to teško opisati, ali vraški diže adrenalin bacajući ga nemilice u onu psihodeličnu sferu kada sve postane neopisivo lijepo, a da naprosto niste pod nikakvim stimulansima, čak da niste popili niti pivo ili neku ljutu. "Night" je sasvim sigurno najprijemčljiviji 'pop' komad albuma - fina lagana 'moody' atmosfera nošena elektronskim basom, metlicama (i tempom klasičnih bubnjeva), te vozećom melodijom trube koju kao da je odsvirao sam Miles Davis, tamo negdje cirka sredinom 80-ih kada je ušetao u studio u kome su P.I.L. snimali album i imitirao vokal Johnny Lydona. Okey, ako ne na tako drastičan, možda nekome 'brutalan' način, u ovoj izvedbi ima mnogo toga što je nekad znao upriličiti daleko 'skuliraniji' trubač Mark Isham ili recimo Wayne Shorter (doduše na saksu), no pjesma je pun pogodak. Točno dočarava noć i romantiku mračne atmosfere u kojoj ne manjka igrica u magli, ali kako god da je obrtali i tumačili, ona može biti prikaz nekog fantastičnog sentimentalnog događaja, patetičnog ispada, lošeg provoda, sjajne privatne egzibicije, pa čak i mamurluka kada se u neko doba noći probudite pijani i urokani negdje na nekom mjestu za koje ne znate na kome se nalazite. Mister Jakuš je sve to prekrasno opisao. Može biti uistinu svašta. Svojem klincu ovo znam puštati uz crtić Pink Panther...

No, najbolji komad cijelog djela je 15 i pol minuta dugačka "Sea suite", gotovo pa školski primjer upotrebe svih mogućih žanrova u oblikovanje strukture kompozicije. Znam da će vam sada ovo djelovati blesavo, no ovaj trojac je ovdje izrazio gotovo iste ideje kakve su primjerice rabili Karlheinz Stockhausen, John Cage i nadasve Sonic Youth. Htio je to i Brian Eno kad je radio sa Roxy Music, ali mu zbog Bryan Ferrya nije uspjelo. Ovdje je riječ o trodjelnoj kompoziciji u kojoj je prvi dio "a) Waves" pop-ističan, ambijentalan, lagano-plesan i veoma ugodan (s primislima na onaj stari new-age iz 80-ih kojeg danas više nitko ne spominje) uz lijepe pejzaže morske pučine i plavetnila, no drugi dio "b) New child" je vraški eksperimentalan (počinje cirka oko 5. minute) i istovremeno je nevjerojatno miran. U njemu bubnjar Đuro pokazuje sve svoje improvizatorske vještine baratanja zvukom činela s mnogo efekata (ovakav tretman u zvuku imaju samo oni najekspresivniji i najcijenjeniji udaraljkaši), a tu je upotrebljeno i još mnogo priručnih sredstava poput dječjih igračaka koje daju zvukove nalik na ptice, plišane medvjediće, fućkaljke, čigre, slavuje, uzburkane valove, kovitlanja, oluje, no nikako ne treba smetnuti s uma da je i Toni ovdje dao ogroman doprinos svojim synth efektima. Tko je od njih dvojice šta ovdje koristio, najbolje će biti vidjeti na nastupu uživo... Treći dio kompozicije nazvan "c) Island" je, recimo 'povratak u normalu', na lijepu i finu melodiju ozarenu suncem piano egzibicija i disonantne trube s kojom bi ste najradije otišli na taj neki 'pusti' otok i proveli svoj život sa tim novim djetetom u nekoj novoj, drugačijoj civilizaciji koja je lišena perverzija i boleština ovog odvratnog svijeta. Ili, ako drugačije gledate na svijet, s ljubavnicom, vlastitim gay priležnikom, vidici su veoma široki. Ovaj bend govori univerzalno i nikako nije jednosmjeran.

Ako ijedna kompozicija na ovom albumu ima onaj 'tananiji' kreativni doseg, onda je to spomenuti laganiji d'n'b "Chui radio", no sasvim je vjerojatno da će se baš upravo zbog jednostavnog popa svidjeti mnogim obožavateljima ovakvog ugođaja. Kao što je već rečeno, isprekidana je sa klasičnim manirom radio-voditeljice (na engleskom jeziku) i nalikuje na špicu neke radio emisije u sitne noćne sate s programa BBC Radio One. Obično su takve emisije išle nakon onog fantastičnog John Peel Sessiona...

Završna tema je "Heal me", prekrasni blues/soul/jazz komad sa starinskim zvukom Hammonda kao da je uvertira za neki novi rad Steely Dan. Bez trube. I to je čak dovoljno za pravu instrumentalnu pjesmu.

Ova ekipa je bez ikakve sumnje napravila jedan od najboljih i najoriginalnijih instrumentalnih hrvatskih albuma u 21. stoljeću. Izgradili su svoju glazbu i svoj stil, žanrovski potpuno neopterećeni i posve slobodni, vodeći se za parolom 'biti svoj i drugačiji', te apsolutno ne ulazeći u koketiranje s nikakvim žanrovima, isplivali su iz gomile svih onih koji 'nešto pokušavaju' i 'nešto hoće'. Oni nisu fuzija, da se razumijemo, oni su napravili 'neku svoju novu glazbu'. Ja to cijenim i oduševljen sam s ovim albumom. Isto kao što sam nekad davno bio s mojim idolima djetinjstva (a ima ih mnogo).

Da li su Chui izmislili novu glazbu? Ne, nisu. Samo su fenomenalni u tome što su napravili. Nema nikakve velike mudrosti. Strahovito su melodični, slušljivi, plesni i ono što su htjeli napraviti - hipnotizirajući su.

Ima podsvjesna ljudska logika da stvara 'privid' Božjeg oka (onima koji vjeruju u Boga), nepisana činjenica stvaranja iracionalnog usljed slušanja glazbe i pomnog raščlanjivanja segmenata na detalje, da izabrani zvuk, harmonija, tonalitet i još mnogo popratnih stvari itekako djeluju kao svojevrsna religija. R'n'r je to najbolje dokazao, no ovi momci nisu r'n'r, oni su skroz drugačiji. Oni su glazba. Ono što nas čini dostojanstvenim ljudskim bićima, vjernicima ili praznovjernim osobama, svejedno je, ali oni vjeruju u to što rade dajući ljudima ono prijeko potrebno - energiju i motivaciju da putem svojih osjetila dožive transcedentalno iskustvo bez ikakvog stimulansa ili fanatičnih obilježja.

Chui su glazba. Fenomenalna.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/07/2012