Jako je nezahvalno kad mladi i nepoznati bend objavi debi album uoči Nove godine. Vjerojatnost da će ga netko primjetiti u tom diskografskom božićnom i svečarskom kaosu kompilacija i namjenskih izdanja uz idiličan porodični kamin ravna je tržišno uspješnim nadanjima, karikirano govoreći, one babe s placa što ima možda najbolju i najjeftiniju robu, ali je sticajem okolnosti dobila vrlo neugledno mjesto, ono zadnje koje se ne posjećuje i nije na dosegu pogleda, a dok se do nje dođe, već oči i ceker izaberu nešto sasvim drugo. I onda se, po običaju shvati da se moglo i puno bolje proći na tržnici.

Znam da je izdavač ovaj album namjerno bezecirao upravo za to raspoloženje kad se na tapeti nalaze veliki i ponovno nezaboravno pompozni koncerti Parnog valjka, Gibonnija, Severine i Olivera za kojekakve godišnjice braka, razvoda, trijumfa i posrtanja, kad su gradovi i metropola puni rustikalnih klišeja, a mediji napumpani nadasve stupidno repetirajućim citatima o Božiću, veselju, malom bokcu Isuseku u štalici i tom prekrasnom izmišljenom doživljaju kak' su svi ljudi na svijetu najsretniji na Božić i Novu godinu. Jesu vraga. Odavno u ovoj državi i općenito na Balkanu ljudi nisu sretni niti na te dane, sretnima ih čine male stvari koje se dese možda povremeno kroz neki drugi godišnji period, rijetko tko da se barem zaljubi i privremeno usreći za bilo kakav blagdan jer on, sam po sebi, zahtjeva za dobro raspoloženje između ostalog i istiskanje ostataka iz sve tananijih džepova i smotuljaka u čarapama.

Karlovački sedmerac Soul Radio, pobjednici HGF 2014. dobili su tu nezgodnu čast da im se sticajem okolnosti debitantski album nađe u tom silvestarskom kontigentu koještarija premda globalno gledajući s njime nemaju nikakve zajedničke poveznice izuzev što zrači manje-više pozitivizmom, a kad bi se primjerice tražio neki pogodniji datum, on bi daleko bolje pristajao uz Valentinovo. Jest, "Muzika i društvo" je ljubavni i erotski sofisticiran album napucan emotivnim heteroseksualnim preokupacijama iz aspekta lidera, pjevača i klavijaturiste Aleksandra Baića, vlasnika izuzetno moćnog vokalnog izražaja. Pjeva poput bjelca što teži zvučati kao crnac, a takvih u rock i pop vodama ima sve manje. Odavno su se bijeli rockeri priklanjali svirajući rhythm'n'blues vokalnoj snazi crnih vedeta, no s vremenom komercijalizacije raznih transžanrovskih inačica popularne glazbe on je sustavno nestajao, pogotovo pojavom Michael Jacksona koji je bio jedan od prvih crnaca što je pjevao poput bjelca. Baić vraća tu staru spregu fascinacije 'obojenim' grlima oivičenu u retro soul-funk/ soft-rock điru gdje je u njegovom slučaju otvoren diskurz na melodramatične teme s epicentrom u idealnoj ženi i prikrivenoj intimi što, pak, nije ništa osobito novo u takvom stilskom maniru.

Gotovo sve pjesme su usmjerene ka takvim romantičnim preokupacijama s rijetkim posezanjima u socio-društvene prilike što se tek u ponekoj pjesmi protegnu kroz stih-dva ('ne mogu stalno sjedit i gledat kako nas mogu non-stop derat', "Možemo zajedno"), a jedine prave društvene komentare isporučuju dvije posljednje pjesme "Ispod kože" i eklektičan funk "Čudno mjesto" nabijen vrsnim dionicama saksofoniste Viktora Volarić Horvata koji je nekako dobio premalo prostora na albumu s obzirom na vještinu kojom je umio frcati na živim nastupima. Ali avaj, Viktor više nije član benda, tja... U principu, lirski se ovdje nema što puno tražiti u domeni nekih krucijalno bitnih životnih lamentacija oko kurentnih problema, sve pršti lepršavošću i bezbijednošću lagodnog emotivnog sklopa dramaturški poredanog u slojevima bezbrižnosti i onih delikatnijih žudnji blago frustriranog romantičnog srca kojeg s pratećim vokalima nadopunjuje Lucija Kumić. Globalni kostur je sveden na kratke radiofonične trominutne pop obrasce po sistemu probrane kolekcije potencijalnih mainstream hit singlova "Ljepotica", "Tebi pripadam", "Moja muza je mjuza", "Možemo zajedno", "Ti"..., što dakako nije niti malo strateški loš potez benda, no ipak se stiče dojam da su nam ostali mnogo toga dužni u tom sabijanju aranžmana ne dozvolivši ponekim adekvatnijim pjesmama da se razmašu u jazzy dinamiku, improvizacije i još svakojaka uzbuđenja i iznenađenja s obzirom da se naslućuje i psihodelična karma instrumentalizacije i atmosferičnosti s dva seta klavijatura (uz Baića drugi set svira Ivan Tikvički), te premalo izraženoj funkciji gitare (Igor Đarmati).

Ono neko očekivanje da će se dobiti odmak od ovakvog utabanog formata Dine Dvornika, Jinxa, Songkillersa, Mayales i sličnih ka sofisticiranom lirskom i glazbenom soul-funk/jazzy-blues pristupu nalik na Steely Dan koji su daleko inteligentnije, zanimljivije i stilski promoćurnije koristili vrlo slične resurse tokom 70-ih pala je u vodu zbog samog kompresiranja materijala u prešture i nadasve predvidljive kalupe u kojima mnogo kumuje i hladno-ozbiljna poetska suhoparnost koja ne dozvoljava mnogo prostora za spontanu zabavu, a još manje humor, ironiju ili neki jasniji društveni prigovor. Uostalom, uvodna pjesma "Izmišljeni problemi" već dovoljno govori stihovima 'moja priča nije napeta'... Samo je slušljiva, zvučno prijatna, plesna i poetski emotivna za razbibrigu i ugodnu svakodnevnu kulisu kojoj najviše odgovara more, sunce, ljeto i godišnji odmori kad se svi problemi nakratko zaboravljaju.

Naslovi: 1.Izmišljeni problemi, 2.Ljepotica, 3.Tebi pripadam, 4.Moja muza je mjuza, 5.Cesta snova, 6.Možemo zajedno, 7.Ti, 8.Nikad više, 9.Ispod kože, 10.Čudno mjesto

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 27/12/2015