home > mjuzik > Anarchytecture

kontakt | search |

SKUNK ANANSIE: Anarchytecture (Boogooyamma/ earMUSIC/ Carosello, 2016)

U obnovljenom životu Skunk Anansie su ostavili podosta kiselih lica svojih fanova i što je poraznije po sam bend, vrlo mršav komercijalni odjek ne plasiravši 3 'povratnička' albuma niti do britanskog top-40, dok su u USA ionako nezapaženi tokom cijele karijere. Osim toga niti jedan od deset singlova skinutih s njih nije ostavio ama baš nikakav trag na britanskim ljestvicama, čak niti na indie, rock & metal ili indie breakers listama gdje je za pojavljivanje dovoljno prodati ponekad po svega stotinjak, pa i manje primjeraka.

Od nekad istinski masivnog zvuka koji je korespondirao na relacijama punk-funk-metala i hard-rocka koji puta referentno naslonjenog na blaži oblik RATM s gordo samozvanim provokativnim sloganom 'clit-rock' (klitoris-rock) na prva tri proslavljena albuma iz 90-ih prodanih u milijunskim nakladama, njihov povratak u drugoj dekadi 21. stoljeća nakon skoro desetogodišnjeg hiatusa je, sada definitivno jasno, otišao u posve pogrešnom smjeru. Dok bend i dalje uživo održava upečatljivo snažne koncerte kakve smo vidjeli na Špancir Festu, te dvaput u Zagrebu (Mars Festival 2010. i godinu kasnije u Aquariusu), njihovi studijski radovi ne isporučuju niti polovičnu snagu te samouvjerene drskosti da bi se uopće mogli smatrati alternativnim rockom. "Wonderlustre" (2010, UK no.58) i "Black Traffic" (2012, UK no.42) bili su samo tek blijedi ostaci s beskrvnom, dijetalnom energijom usmjerenom ka indie-rock/ britpop kalupima, a ovaj šesti "Anarchytecture" (dosegao najslabiji plasman, UK no.85) samo potvrđuje činjenicu da se bend upušta u koketiranje s razvodnjenim trendovima minuciozno nijansiranim retrogradnim figurama u kojima se najviše izgubila distorzija i riff Martin Ace Kenta, te grozničavo-paranoičan vokal Skin.



Već sam prvi singl, ujedno i najjača stvar albuma "Love someone else" ne sugerira nimalo kreativni rasplet minimalističkim bas linijama, tempom dance-rocka i New Order-ovskim frazama vrativši stil benda debelo u epohu new-wavea, odnosno sveprisutnog retro trenda kome u ono najpopularnije vrijeme tokom 90-ih nisu pripadali. Synth koji se pojavljuje u "Victim" s elektronski tretiranim bubnjevima prije bi pristajao izvođačima koji su zakasnili na new-romantics gozbu Japan i Roxy Music, a ima ih u dugačkoj koloni na čelu s Foals i sve neuvjerljivijim Bloc Party, dok je drugi singl "In the backroom" više no očita insinuacija na Visage, Ultravox i Duran Duran s natruhama post-punka vrlo uspješno revitaliziranog preko Franz Ferdinand i svojevremeno Gossip koji su potom krenuli u disco i elektroniku. Album nažalost nema niti jednu moćnu rock pjesmu i razaraču, Skin suzdržava svoj osebujan i čvrst vokal tek povremeno isporučivši poneki vrisak ("Bullets"), Ace se riffova laća na par momenata (najbrža "That sinking feeling"), ali taj nabrušeniji dio albuma ne ostavlja ama baš nikakav konkretno žestok utisak koji bi sugerirao da je to nekoć bila punk-metal ekipa što se deklarirala alternativcima. Sreća po bend što su redovito ubadali s laganicama i Skininim emancipiranim poetskim frustracijama, pa niti jedna od 5-6 'baladičnih' pjesma u tom pogledu ne oscilira bitnije s emocijama i strašću koji put uvijenih u pop-stoner (kratki instrumental "Suckers!") i naznake permanentne Queen pretencioznosti ("We are the flames"). Samoironično, na koncu albuma dolazi "I'll let you down", fina balada puna razočarenja, taman za paljenje upaljača na koncertima i patetične lirske raskoši kako najjednostavnije otkantati ishoblanu ljubav.

Bend u tom svojem drugom, puno mekšem životu pokušava pronaći put do novog auditorija upravo trendovskim sredstvima - hipsterskom blagoglagoljivošću, tankim i neagresivnim glazbenim strukturama, te odavno znanim LGBT stavom s kojime su i osvojili milijunske horde. Ali umjesto da nastavljaju svoju daleko bogatiju stilsku prošlost nekim novim zvučnim nadogradnjama, da ne kažem kako se od samog povratka 2010. očekivao post-grunge, nu-metal, metalcore ili nešto daleko žešće, bend sve više ide u pop vode i AOR sheme koje im se već sada dobrano odbijaju o glavu i mogle bi završiti time da se pretvore u komercijalno dosadan i neinventivan retro proizvod koji s pojmom anarhija u naslovu albuma i nema osobito bitne poveznice osim puke fraze.

Naslovi: 1.Love someone else, 2.Victim, 3.Beauty is your curse, 4.Death to the lovers, 5.In the backroom, 6.Bullets, 7.That sinking feeling, 8.Without you, 9.Suckers!, 10.We are the flames, 11.I'll let you down

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/04/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Howl

JOHN FOXX & THE MATHS: Howl (2020)

| 31/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Engele, bengele, banda svira...

PARTLEKI: Engele, bengele, banda svira... (2020)

| 27/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: The Gereg

THE HU: The Gereg (2020)

| 16/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Si kak jen

OGENJ: Si kak jen (2020)

| 10/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: White Lazy Boy, EP

MELVINS & MUDHONEY: White Lazy Boy, EP (2020)

| 06/07/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*