Nakon par godina postojanja i nekoliko koncerata (o kojima se može čitati na stranicama ovog portala) napokon je izašao debi The Celetoidsa prigodno nazvan Pupal Stage. Ovaj garage-punk trojac sijamski je blizanac Modern Delusiona s kojim dijeli dva člana, a postava je još svirala u The Babies, Dykemann Family, Chresus Jist, Path Of Decay, Daily Trash i Black Gust. Renomirana imena, dakle, pa ne čudi da je i ovaj projekt jedan od najzanimljivijih novih bendova u Zagrebu, ako ne i šire. O kakvom zvuku se radi? Verzija za neupućenije bi glasila: Ramonesi ili radije Wipersi na lošem tripu, dok za nešto upućenije bi se mogle povući paralele s opskurnim bendovima s Killed By Death serije izdanja i Urinals (čiju obradu I'm A Bug i sviraju na koncertima) ili pomalo Die Kreuzen, a od novijih recimo Rank/Xerox ili, barem po tematici tekstova, Hex Dispensers. Ukratko, brzi i živčani lo-fi garage punk, muzički minimalizam upotrijebljen na vrlo svjež način, s balansom između zaraznosti i pamtljivosti s jedne strane i disonancije i eksperimentalnosti/psihodeličnosti s druge. Tekstualno se tu mogu prepoznati mnoge reference na sci-fi/horror filmove (pogotovo one iz 80-ih) kao što su They Live ili Gremlins. Osam pjesama na ovom mini-albumu su vrlo kratke, najčešće u trajanju ispod 2 minute, a još je svaka razbijena pametnim gitarskim trikovima, s pamtljivim i originalnim, koliko i jednostavnim rifovljem koje ne dopušta utapljanje u uhodanost ni rutinu, nego se stvara dojam isprekidanosti, rastresenosti i neuroze. Prikazan je veliki raspon mogućnosti gitarskog zvuka, kojim The Celetoids suvereno vladaju.
Sve započinje živčanim trzanjem po jednom tonu na uvodnoj Max Headroom. Posveta je to zloglasnom, misterioznom i na čudan način jezivom incidentu kada je nepoznati netko s maskom Maxa Headrooma upao u eter dvaju televizijskih postaja u Chicagu 1987. Nakon uvoda, baš kao taj uvrnuti šaljivdžija, neočekivano upadaju druga gitara (koja ima ulogu basa) i bubnjevi, stvarajući oštru pozadinu vokalu na kojem je toliko reverba da se samo pokoja riječ jedva razaznaje. Klasičnu strukturu pjesme narušavaju disonantne dionice koje pripremaju teren za kratku ali divlju solažu. Water Makes Me Sick odmah udara u glavu, s bijesnim strofama koje prelaze u zgodan refren, na kojem artikulacija vokala doseže velike brzine. Svako malo se čuje kakav krik ili uzvik koji odzvanja u glavi, a koji pojačava tjeskobnu atmosferu kroz cijeli album. Building Creeper, s, pretpostavljam, špijunsko-prislušnom tematikom, usporava ritam, sa savršeno pogođenim uvodom koji djeluje kao puzajuća paranoja, poslije čega se postupno gradi čak ugodna, dvoakordna struktura da bi se srušila u isprekidanu i trzavu dezorijentiranost. Cable 54, moj osobni favorit i, po mom mišljenju, vrhunac albuma, opet ubrzava tempo do disonantne dionice gdje gitara reže zrak praćena skokovitim ritmom na bubnjevima i samovoljnim "basom". Opet, efekti koji savršeno stvaraju distopijsku atmosferu, nasilno nas prisiljavaju na pomak perspektive iz koje stvari izgledaju drugačije, baš kao naočale iz Carpenterovog filma They Live o kojem je ova stvar. Završetak je savršen spoj punk energije s poznatim sloganima iz filma: "CONSUME, CONFORM, OBEY, SUBMIT." Na Presence gitarski se zid doima glasnijim, a tempo je neumoljiv, ali se ne izdvaja previše od ostatka, kao ni sljedeća, opet nešto sporija, Suicide Pact. Za razliku od Kill The Sun, gdje, taman kad se očekuje određeni flow, stvar kreće u netipične i neočekivane pravce, od vrlo upečatljivog rifa na refrenu sve do zlokobne vokalne dionice koja kao radioaktivno sunce zrači kroz sve moguće sfere postojanja. Naposljetku, dolazimo do Must Be The Gremlins na kojoj možda najbolje do izražaja dolazi ekspresivnost gitarskih efekata na polaminutnom uvodu koji zvuči baš kao da skup Gremlina navire iz svih mogućih otvora na zidovima i potom radi kaos po kući. Zarazni refren, naglašeni bas i brutalna solo dionica na glavnoj gitari vode prema karakterističnoj eksploziji u kaotičan eksces buke činela, ucviljene gitare i vokalnog krika na kojem reverb efekt traje skoro 20 sekundi, da bi se stopio s milozvučnim zvucima božićne pjesme Do You Hear What I Hear iz filma Gremlins, koja kroz kontrast još više pojačava taj nelagodni dojam urbane paranoje i tjeskobe na cijelom albumu.
Kad podvučemo crtu, produkcija je odradila sjajan posao, nije previše lo-fi da bi to utjecalo na kvalitetu i slušanje (osim na vokalu, kako rekoh) ali dovoljno da pridonese željenom efektu. Lead gitara je u prvom planu, dok se ostali elementi savršeno nadopunjuju. Još jedno pogođeno izdanje Doomtown Recordsa, a dodatan razlog za nabavljanje ovog kazetnog izdanja jest to što se radi o domaćem i aktualnom bendu s neospornim talentom i, nadajmo se, svijetlom budućnošću.
Naslovnica je minimalistička, kaotična i distorzirana, baš kao i zvuk Celetoidsa, čiji se logo nazire u zjenicama nekakvih svevidećih očiju. Tako da potpuno izvršava funkciju vizualnog reprezentiranja ovog albuma.

Naslovi: 1. Max Headroom, 2. Water Makes Me Sick, 3. Buiding Creeper, 4. Cable 54, 5. Presence, 6. Suicide Pact, 7. Kill The Sun, 8. Must Be The Gremlins

ocjena albuma [1-10]: 9

joks // 06/05/2016