Poprilično zbunjujući album za rezoniranje napravio je ovaj njemački četverac osnovan 2011. u sklopu lokalne d.i.y. scene zajedno s Men In Search For The Perfect Weapon, Perth Express i Black Freighter aktivistički se pridruživši berlinskoj etiketi Vendetta Records za koju su 2012. objavili debitantsko izdanje "Prosaic Materialists/ Rudimentary Bodies". Kažem zbunjujuće jer je vrlo teško dokučiti o čemu bijesno urliče frontmen, vjerojatno Gabriel s obzirom da su samo navedena imena članova bez funkcija (Ionas, Alee i Hay). Iskreno govoreći, ništa nisam ukapirao po tom pitanju, a pogotovo kad sam se susreo s unutrašnjim omotom namjerno lošeg otiska fotografije na kojoj se očito vrše neka arheološka iskopavanja, a možda i masovne grobnice. Uz to još stoji natuknica 'bez predaha/ prokletstvo dobro smiruje'. Hm? Čak niti promoter nije ništa sugerirao izuzev navoda da je lirika nakrcana ljudskom nesposobnošću i nemoći. Sad što je to točno, teško je za shvatiti o čemu je riječ. Ne postoje priloženi tekstovi pjesama, a možda će se s vremenom i otkriti njihovi sadržaji, a možda bend namjerno ne želi odavati svoju neku očito aktivističku priču. No, tu je glazbeni dio albuma uronjen u vrlo težak, mračan i depresivan hardcore s ponekim brutalnijim sekvencama grubog harsha, tehnički potkovanih riffova u niskom black štimu i drmusajući basovi s okupirajućom atmosferom pjesama u kojima se vidljivo postavljaju visoki ciljevi benda - zahtjevaju gradnju mučne i rastrgane klime kombinirajući kompletno prljavi zvuk protežući maglu po svim parametrima. Uvodna "Singularity" dobro dođe za upoznavanje kroz kompleksniji sadržaj početnih legato riffova, kraćih topota i lakših intervala. "Der makel" je opet troma na granicama sludgea u početnoj fazi, no onda iskoči u bijesan hardcore sa zataškanim melodičnim strukturama gdje se može primjetiti i dašak mathcorea s obzirom da gitarist ima solidan svirački performans. Česte izmjene tempova u svakoj pjesmi, prelazak iz niže u višu brzinu, pa i iz jednog u drugi stil (od sludgea u hardcore i mathcore) asocira na čuvene novije francuske bendove The Rodeo Idiot Engine, Cowards, Birds In Row, Direwolves, The Prestige, As We Draw, Comity i slične što su uglavnom pristigli iz radionice Amaury Sauvéa, no produkcija je kod ovih Nijemaca vraški mračna, olovno teška i prljava, ali ne i mutno nerazgovjetna.

Tek kad dođe treća-četvrta pjesma "Karg" ili "Homecoming" stvari se poslože na svoje mjesto: to je takva produkcija i takav zvuk da se moraju pratiti upute s omota 'ovaj album slušati pojačano do daske' i onda se uočavaju neke još jasnije konotacije koje je teže zamijetiti u početnoj šarži prve dvije pjesme. Bend je vrlo kompleksan stvarajući upravo s tim naglim breakovima i stilskim igrama konfuziju gdje se pronađe i rastrganog noise-bluesa poput "Assigning" u kome ima još ponajviše atmosferičnih i psycho dionica, te je na konto jednostavnijeg aranžmana nekako najprihvatljivija za prvo upoznavanje. Završna "Nevermore" od čak 6 minuta je prava diverzija stilizacije s dramatičnim finesama uglavnom specifičnim za sludge gdje dobar dio finiša jezdi po krešendima.

Album nikako nije za pospremiti na policu odakle se više nikad neće vaditi. Throwers su napravili izrazito unikatan rad djelomice i zbog prikazanih stilskih karakteristika, no najviše na račun te čudnovato prljavo-mutne produkcije. A onaj zbunjujući i nerazumljiv lirski segment još valja dublje istražiti. Možda jeste ovdje neka sasvim zakukuljena i namjerno sofisticirana priča, te nije na odmet spomenuti da su između ostalog nastupali s KEN Mode, Celeste i Mantar koji su u njima otkrili 'ono nešto' što se vrlo teško može razabrati nakon nekoliko preslušavanja.

Naslovi: 1.Singularity, 2.Der makel, 3.Karg, 4.Homecoming, 5.Unarmed, 6.Assigning, 7.Nevermore

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/05/2016