home > mjuzik > Ternion Demonarchy

kontakt | search |

SACRAMENTAL BLOOD: Ternion Demonarchy (Ghastly Music, 2016)

Beogradski četverac Sacramental Blood predugo je čekao na konačan debi album. Nakon što su u 14 godina karijere realizirali tek skromnu diskografiju s dva kratka demo materijala koja su kasnije reizdana kao split izdanja, te su 2011. doživjeli bitan preporod dolaskom gitarista i sjajnog vokalista Srđana Todorovića (ex-Blasphererion s kojime imaju jedno split izdanje) jednog od ubjedljivo najjačih i najoriginalnijih death grla u svijetu, došli su na svoje da se konačno pokažu u velikom svijetlu zasjenivši ne samo gotovo kompletnu regionalnu metalurgiju, već i dobar dio svjetske scene najbrutalnijeg oblika deatha.

Ovaj njihov prvi službeni album po ničemu ne sugerira neko balkansko porijeklo kakvo se redovito proteže kod skoro svih regionalnih izvođača što njeguju izričaj na engleskom jeziku kao vječiti kamen spoticanja sa smiješnim akcentima i obiljem gramatičkih grešaka, već naprotiv, komotno se ušlepava u rakurs i dijapazon najvećih imena ovakvog žanra s recimo Obituary ili Morbid Angel i na račun materijaliziranih ideja, a i Srđanovih vokalnih sposobnosti koje nisu samo grčeviti growl, nego i neko sasvim novo, strasnije uranjanje u glasovne urlike kakve se bome do sada i nisu imale prilike čuti. Hm, ne bih znao odakle mu to, ali je vraški poseban i originalan naginjući još dublje u tvrdokorni izraz iz stomaka kao da i ovaj koji se ustalio od cirka ranih 90-ih nije dovoljno 'core'. Izgleda da nije, da postoji još opakiji, to upravo on demoinstrira pretendirajući za najvitalnijeg katalizatora bas-baritona u ovakvom segmentu po čemu je vjerojatno prethodnica mnogobrojnim sljedbenicima kad bend dovoljno zaživi kod auditorija (a i glazbenika ovakvog kova).
[  ]

Ipak nedostatno bi bilo reći da samo njegov vokal izvlači ovaj album na jednu posebnu čistinu; tu je i snažna, agresivna, kompaktna, pa i kompleksna glazba osnovnog dvojca Ivana Petrovića (bubnjevi, ex-Decrepancy, Enemy Inside, Disenthral, Tectonic Storm) i Milana Dobrosavljevića (gitara, ex-Amon Din, Androphagous) koji su u postavi od osnutka, 2002., te basiste Maxa (ex-Toxic Trace). Kao što su im dosadašnja dva demo rada bila vrlo kratka (sveskupa 6-7 pjesama), ovaj album pokazuje veliki otklon od tih starih materijala na kojima su znali upriličiti i obrade (Vader i Kreator) posvetivši se potpuno novim pjesmama s kojima se dokazuju pravim poznavateljima već izlizanog žanra da u njemu valja neke stvari segmentirati i kanalizirati u pravilnom smjeru kako ne bi izgubile na draži. Jasno, album ima specifičan 'intro' i 'outro', a glazba sve potrebne gabarite s tehničkim korespodencijama žanra kibicirajući i dalje thrash i speed (uostalom na tome su vjerojatno i odrasli), blastbeatove, breakove, žestoke solo dionice, sirovost, brutalnu snagu itd., ali iz pjesme u pjesmu ovi momci stalno ubrizgavaju dodatnu snagu neke nove injekcije kao autorskog preparata dinamizirajući tehničkim sposobnostima što kao čitav sklop jednostavno šamaraju od nemila do nedraga. Rekao bih da su i mnogo eksperimentirali na poboljšanju žanra s mudro koncipiranim riffovima i masnim basovima učinkovito pecajući sam doseg ekstremnosti u stanje atmosfere koja teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim. Sad na stranu maknimo one koji o deathu (i ovakvim specifičnim energičnim žanrovima) ne znaju ništa i za njih je to najobičnija laprdarija nabijanja, krikova i nesnosne buke...

Od ovih 7 konkretnih pjesama (3 su kraći instrumentali), najmanje 4 su potencijalni hitovi koji opet, žanrovski gledano i nemaju neku osobitu budućnost izuzev ako Srđan zaista ne postane prepoznatljiv upravo po svome vokalu. Death scena osim parodirajućeg, ali nadasve zabavnog Dethklok i tradicionalno uzbudljivih Morbid Angel koji prekrojavaju i preispitivaju mogućnosti žanra nema neku osobito široku popularnost, već tehničke finese poput Nile koji su mnogo doprinjeli, prije svega svojim studijskim efektima (a naravno i arhaičnim etno istraživanjima), tako da u globalu govoreći Sacramental Blood se zalaže za onu siroviju varijantu pjesama koje stilski nastavljaju divljinom i eksplozivnošću, demonskim napadom na vrlo bogohulne teme da raj ipak ne postoji, da je religija čista laž, a ako ne postoji raj, onda ne postoji niti pakao. Imaju svoju filozofiju koja bi se mogla potkrijepiti i tekstovima na srpskom jeziku, ali tada bi ispala regionalno smiješna (pravoslavna) i vjerojatno malo kome zanimljiva, no ipak nije ateistička, a bome niti sotonistička. Ona je opća, vrlo metaforička i pozitivna, naravno ukoliko se Krist kao spasitelj doživljava sporadično u kontekstu umjetnosti. Da Satana ima neke veze s ovim momcima, on bi im omogućio slavu da zalude svijet svojim pjesmama, a nečastivi to ipak neće jer izgleda da ne igraju po njegovome, ha-ha-ha! Hvata se on samo na krucijalno važne stvari...

Ne, ako netko pomisli da će mu se od ovog benda i albuma stvoriti loša vibra samo zato jer svira death, presmiješno je govoriti isto kao i o spaljivanju vještica, a bome bi se to trebalo ponovno vratiti u praksu i spaliti svu ovu gamad na vlasti jer je u njima baš taj cijeli Satan. "Demonized" rešeta osnovne postulate žanra razvijajući odličnu sposobnost benda za back vokale u fantastičnoj pjesmi gdje se osjeća da su Sacramental Blood dali sve od sebe, ipak na polovini stvari si daju tromiji odušak koji je i nepotreban, a odmah tu ulazi u uho i strašan bubnjar. Netko od fanova Miše Kovača i Joksimovića bi rekao - 'ne zovite ga na svadbu da vam svira valcere', ha-ha-ha. "Buildings of burning flesh" je sjajna headbanger stvar, Srđan je vraški promukao, a energija od prve do zadnje sekunde praši do 4.42. Ej, ovako moćnu death stvar bez breakova nisam ćuo već dugo. "Nearest to the God" makar je kraća u groove izdanju, kompleksnija je nabijajući u glavu, posebice sa završnim thrash repeticijama, ali "Destroyer of thought and form" je ubjedljivi vrhunac albuma gdje se Srđanu priključuje stanoviti Marko Gošpavić; prosto je nevjerojatno da je ovo tek prvi pravi debi album benda koji radi 15 godina, ali tako je. "Sanctimonious" je potencijalni hit sporijim uvodnikom i laganim ubrzavanjem, kompleksnijim aranžmanom, hip-hop etikom (ima i toga), složencem od kojega se začudite pa jel je moguće da death metal bend u ovo vrijeme napravi nešto ovakvo? Back vokali su strašni, efekt je odličan, čini mi se himna benda koja je možda u nekim optimalnim gravitacijama poput, parafraziram, sjajnog albuma Idola "Odbrana i poslednji dani" za živu izvedbu nemoguća. Studijski session je jedno, a koncert nešto sasvim drugo. To su pokazali mnogi death bendovi, pa čak i Nile, na žalost i to je nesreća ovog faha što ne slijedi reference studijskog sessiona, onog kojeg se čuje na albumima. Sacramental Blood bi baš upravo na tim stvarima trebali pokazati identičnost strudijskom radu. Važne su pjesme, fanovi i traže da se na koncertu odsviraju onako kako su ih čuli na albumima, a ne drugačije, ovdje nije riječ o Pink Floyd reminiscenciji ili nekoj novoj varijanti restoranske verzije "Paranoid" ili "Run to the hills" za ples u dvoje što već odavno gažerski bendovi rade, hahaha.

Tromija "Livid deaths descend!" (barem u početku) slijedi sve osnovne finese kompleksnosti, ma bubnjar je vrh vrhova, a tehnikalija koja radi na žicama razrađuje temu na čak punih 5 minuta pokazujući da se Sacramental Blood itekako snalaze i u duljim minutažama, ma odlično. Ovo je ujedno bio prvi album kojeg sam slušao na novodobivenom mp3/mp4 playeru za rođendan kad sam išao jednog petka, 10.VI 2016. na posao i strahovito me se dojmio vozeći se na biciklu nekih 7-8 km. Sve ono što sam čuo bilo mi je fenomenalno, album sam još jedno 2-3 puta preslušao na poslu, pa jedno 7-8 repeticija kod kuće, a mislim da niti najveći fan nije spreman toliko puta u jednom danu preslušati jedan te isti album Metallice ili Iron Maiden, a da bar u jednom momentu ne pomisli 'pijem vlastiti urin'. Ovi Sacramental Blood su novo veliko iznenađenje, jasno, ne za široki auditorij ex-Yu regije odrastao na standardima new-wavea, punka i popa, debi album je apsolutno nešto najbolje u death metalu s ovih prostora, a sasvim je jasno da su se i zalagali da ga ko' prvog albuma takvog i naprave. Bravo ekipa. Svaka čast. Fenomenalno!

Naslovi: 1.Demonized, 2.Buildings of burning flesh, 3.Nearest to the God, 4.Destroyer of thought and form, 5.Aeons, 6.Sanctimonious, 7.The relic, 8.Livid deaths descend!, 9.Imposed resurrection, 10.De praestigiis daemonum

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/06/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Libertin

VEDRAN RUŽIĆ: Libertin (2019)

| 24/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*