Uronjen u prepoznatljivo mirnu doom/gothic-metal stukuturu, četvrti službeni album makedonskog sastava kojeg već godinama čine osnivač i multiinstrumentalist Žarko Atanasov, te pjevačica Marina Atanasova novi je prilog dodatku tvrdnje da s vremenom mnoge stvari isplivaju na čistac. Kad-tad trebalo se kanalizirati njihovo ogromno nadahnuće christian-rock etikom, u njihovom slučaju ozareno povezivanjem mitologije, religioznih načela i realnosti kroz kontekst mračnije glazbene prizme i svjetlog epitafa uperenog ka nebesima. Dok u zvučnom aspektu Žarko nesmiljeno kreira oneman-band glazbu ne hvalisajući se na omotu s količinom instrumentarija i elektronskih pomagala (barata s najmanje 5-6-7 različitih instumenata, što analognih, što sampliranih), Marina svojim mirno skuliranim mezzosopranom velike gothic dame bez nekog trendly camp/vamp-metal imagea sije i žanje epopeje o svijetu kakav je bio, kakav jeste i kakav može biti. Uvjerenja u ispravnost njihove lirike na engleskom jeziku je stvar liturgijsko-rockerske naravi okrenute ka pozitivizmu kretajući se od primjerice odnosa pastira i vuka-predatora u uvodnoj pjesmi "The gates" sve do Betlehema, Sare, Mojsija i vječnog života koji je esencijalni cilj svakog vjernika, a takvih sličica i prispodobi kroz ovaj album od standardne 43 albumske minute niti u jednom momentu ne manjka.



Ta mirnoća u ovakvom mračnijem i sakralnijem ugođaju jezdi iz momenta u moment bez obzira na pritajene heavy riffove i fino raspoređene disonante koje nikad nisu osnovni prioritet koliko mnogobrojna staccata klavira, harmonije klavijatura, poneke gitarske solo dionice i vrlo trome tempove pjesama "Ephrath" (solo odsvirao Torbjörn Weinesjö iz Veni Domine), jazzy-folk intervencijama išarane "Unceasing" pomalo pokazujući i pristranost ka ranijim kompleksnijim prog-metal formatima s gudačkim zahvatima ili recimo slatkastom ugođaju "Blurred truths", jedne od kraćih pjesama koja se poput molitve suočava s kratkoćom ljudskog života i mogućnostima 'otkrivenja' onoga što je sve on kadra podariti za onaj drugi, duhovnije vredniji i važniji nastavak. "You" pak dolazi kao gromka doom-balada u 3/4 taktu i kao takva je najreprezentativniji dio My Darkest Time s ovog albuma raspredajući spomenutu priču o Sari, Mojsiju, Jehovi i vječnom životu s jednom sitnom anomalijom - završava u fade-outu, a doima se kao idealan predložak za popunu balkanske christian-rock pjesmarice koja bi bez problema mogla proći i kod onih s 'putrom na glavi', zadrtih protivnika r'n'r kulture, osobito hard i heavy žanrova što su u stanju samo na račun neke tamo 'glasne muzike' na električnu struju obznaniti dekret satanizma.

Žarko si je dao oduška u instrumentalu "Written names" osloboditi prostor za solaže i melodične improvizacije (uvodni "Intro" je tek najava vrlih figura), a na koncu albuma "Pearl" djelomice iskače iz metal gabarita u blues/gothic/indie-rock, pa i post-punk na tragovima psihodeličnih Siouxsie And The Banshees, dok završna obrada "O beloved" u klavirskom staccatu Sime Stefkovskoga popraćenom odjecima zvona dolazi u svojstvu finalne molitve kojoj samo manjka 'amen'.

Generalno gledajući obzore na kojima se Žarko i Marina nalaze suočavajući se s mnogim neskladima okoline i nerazmjernom poimanju heavy žanra kao tamo nekom neandertal glazbom, njih dvoje su uspjeli ukrotiti pastira i predatora baš kao što i govori uvodna pjesma "The gates". Sve počinje od toga. Uspjeli su kršćansku etiku spojiti s divljim rock žanrom u vrlo staloženu konceptualnu priču pokazujući veoma široki raspon duhovno-metafizičkih smjernica. Jeste da za istinske metalce "The Last" dođe tek kao vodica za ispiranje usta iliti after-party, no činjenica jest da po ničemu nisu odstupili od svoje kršćanske poslanice predanja priča o Bogu, ljudima i životu ograđivajući se od nesuvislih karakteristika koje su mnogima dakako najpikantnije i najzanimljivije poput turskih i meksičkih sapunica. Nemaju niti malo insinuacija na sočnije, barem 'romantične' trenutke Sodome i Gomore, a to će mnoge potencijalne slušatelje s kažiprstom i mezimcem dignutim u zrak izbaciti iz takta, već imaju vrlo skrušen i nevin način izražavanja. Takav je vrlo rijedak i raritetan, odnosno, My Darkest Time konačno ne nalikuju na ništa relevantno iz današnjeg opsega žanra u kome se nalaze. Originalni su i specifični. Svoji i vrlo uglađeni gotovo do proporcija bogoslužja sa šminkerski elitnim stavom u kome je izbačena i najmanja primisao na negativnu konotaciju.

Mirno, predano, pobožno i dostojanstveno djelo.

Naslovi: 1.Last (intro), 2.The gates, 3.Ephrath, 4.Unceasing, 5.Blurred truths, 6.You, 7.Written names (instrumental), 8.Pearl, 9.O beloved (cover)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/09/2016