Kad sam dobio ovaj cd poslan iz Saint Ingleverta, prvo što me zanimalo osim sadržaja na njemu je položaj te lokacije na geografskoj karti. Hm, pa gdje je to? Imam što za vidjeti: selo na krajnjem sjeveru Francuske sa cirka 600 stanovnika 19 km od Boulogne-sur-mera koji neupućenima ništa osobito ne predstavlja osim što je u blizini većih gradova Lillea i Lensa udaljeno nekih 70-80 km na granici s Belgijom. A u blizini je i tunel ispod La Manchea. Samo selo St. Inglevert je nadomak obale svega 2-3 km od Doverskih vrata, te se tamo nalazi najbliža zračna linija preko kanala s Velikom Britanijom. Sada je malo jasnije...

Bend je oformljen 2013. pod imenom Defragment, godinu dana kasnije objavljen je EP "Enemies" s dvije pjesme, naslovnom i "Visceral" koja se nalazi i na ovome albumu, a onda su odlučili promijeniti ime u Lethaeos jer je došao novi bubnjar Ronan Le Bideau. Osnovica ekipe je ostala ista: Pierre Descorde (vokal), Adeline Gérard (bas), te Thomas Barabino i Lucas Decarnin (gitare). Barabino je alfa i omega, većinski kompozitor, programer bubnjeva i snimatelj, a tekstopisac je frontmen Descorde. O njihovim sviračkim i tehničkim sposobnostima mogla bi se ispisati disertacija. Potkovani su i usvirani do najsitnijeg detalja stilski povlačeći death metal i djent s vrlo kompleksnim gravurama punih breakova, groove naboja, pedaliranja, galopa, a i ne libe se sav taj izučeni nauk okrenuti i u progressive/tehnical metal smjeru. Rado za sebe tvrde da su snažan, agresivan i stilski eklektičan bend, a u medijima im se dodalo i 'hybrid', u konačnici death/hybrid/djent što je nekako i najlogičniji opis njihove glazbe. Pjesme su im vraški zapetljane. Pravo je čudo da ih tako uspiju i svirati uživo. Do sada su imali dvadesetak nastupa po Francuskoj uglavnom s Netfastcore i tek im predstoji pravo otkrivanje pred širom publikom.

Glazba im full udara energijom bez predaha s odličnim vokalom koji rabi sistematizirani oblik izražavanja isprepličući growl i clean, a lirski dio strukture uranja u čudnovate nadrealističke teme na granici SF-a, transcedentalnosti i metafizike koju metaforički koriste za emotivna raspoloženja, duhovna stanja i paralelna povezivanja sa stvarnošću. Poprilično maštovita poetika za razliku od uobičajenih 'pop' formata, vrlo interesantno, nije oblikovana u geometrijski omeđene prostore - nema refrena i nema nekih poetičkih repeticija stihova. Descorde svoju liriku šiba poput pjesnika - pametnome je dovoljno jednom reći, te u takvom nespecifičnom izdanju za relativno popularan žanr (što god jest da jest, death nije 'nepopularan') bend je uspio stvoriti vlastiti originalan izraz kojeg je teško usporediti s nečime kurentnim. Najbliži su im stari radovi Napalm Death, ali tek po leguri, tj. sastavu zvučne materije, no u tom kompozicijskom aspektu i samom pristupu pokazuju podosta inovantnih, pa čak i avangardnih poteza tumbanjem upravo tih stereotipova kojih se mahom svi drže kao pijani plota. Dok zaori uvodni kratki instrumental "It comes (intro)", bolje rečeno uvertira s nezemaljskim zvukovima otvorivši prvu skladbu "They conspire" u kojoj se s riffovima odvijaju i gitarski dodaci, kovitlaju melodije, preobrati, breakovi, izmjene tempova, odlično naglašen i izdvojen bas, te spomenuti dvojaki Descordeovi vokali, teško je u daljnjem kontekstu uopće naslutiti u kome smjeru će čitava glazba kretati. Jer bend nema taj stereotipan klišej izgradnje infrastrukture pjesama; svaka je drugačija i s tim gomilama breakova neprekidno uskaču u različite frakcije koje se čas doimaju hardcoreom, čas thrashom, blackom, pa groove/alter-metalom, kraće rečeno vrlo kompulzivnom smjesom koja je ponekad dovedena čak i do ekstremne brutalnosti, a daleko rijeđe i u vrlo kratke ambijentalno-psihodelične intervale, no ako se imalo može pomisliti da su Lethaeos nešto pokupili od momentalno vrlo popularnih post-metal/sludge/stoner/doom konotacija, to odmah valja prekrižiti - nisu niti jedan potez. A to se vrlo uočljivo potencira po starijoj "Visceral" koja je već na samom početku karijere uvjetovala vrašku kondiciju i tehničko vještinu baratanja instrumentima.



Kao hit se nameće "Impur wind whistles" s upečatljivim početnim riffom na kojeg su nanizane sve spomenute finese uključujući i 'nježnije' prateće vokale, te se album sa svojih 35 minuta neprekidno giba po toj čudesno neobičnoj kreativnoj putanji gdje se sa svakom idućom pjesmom otvaraju sasvim novi i drugačiji kompozitorski pristupi. U fah pritajenog hita spada i "Few pale stars" s ponovno zavodljivim početnim riffom, dok je najkraća naslovna "Pillar of hope" jedina što izranja iz ambijentalnog fade-in opsega, te je najlaganija i kao takva osmišljena da programatskom dinamikom nalik na black-metal minimalizam zaokružuje čitav koncept. S druge pak strane, završna "Painless I leave this world" baš i ne daje onaj očekivani 'lagani' outro već nabijeni groove s izrazitim funk basovima, a jedini znak da je album ad acta su završni psihodelični tonovi odvedeni u fade-out.

Bend je na svome debiju ostvario abnormalan rezultat: produkcijski sjajno popeglan (može se bez problema slušati na mp3/mp4 playeru), urnebesan, dinamičan i vrlo kompleksan materijal s kojime su dobrano zagrebli po najvišljem sloju avangardne etike metala. Avangardne s one strane da traže inovacije i da ga žele unaprijediti, a po ovim kompozicijama i s ovakvim metodama to zasigurno i jesu. Za svoju budućnost uopće ne trebaju brinuti. Odmah u startu su se odlijepili od čitave gomile demo/d.i.y. bendova što zvuče poput vlastitih idola. Lethaeos bi vrlo brzo drugima mogli postati idoli i uzor u stvaranju uzbudljivog i iznenađujuće inteligentnog metala.

Bravo ekipa iz Saint Ingleverta!

Naslovi. 1.It comes (intro), 2.They conspire, 3.Visceral, 4.Impur wind whistles, 5.Waves of sand, 6.Few pale stars, 7.Pillar of hope, 8.Painless I leave this world

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/09/2016