Drugi album njemačkih Phantom Winter došao je i prije no što bi se očekivalo. Jedva da su se stišali odjeci debija "Cvlt" objavljenog ujesen 2015. taman u skladu sa cičom zimom i temperaturama ispod ništice Celzijusa s dvocifrenom znamenkom, evo ih u novom mračnom raspoloženju produbivši ionako kompleksniji šamanistički pristup s doom/sludge/black/death referenci u apokaliptični hardcore post-metal s obrednom nelagodom. Preuštogljeno pristojno bi bilo reći ugođajem.



Za taj bitan stilski zaokret zaslužan je producent Kurt Ballou (Converge) unjevši kojekakvih novina ovome, dokazano istraživački nastrojenom četvercu koji se nije mislio zaustaviti na lovorikama hvaljenog prvijenca. Kombinirajući guste slojeve tamnog armagedonskog zvuka s daleko elastičnijom groovačinom balansirajući teške melodije, black metal sa zlim doom elementima i nihilistički ciktavim vokalom frontmena Christian Kranka, stvoreno je novo underground remek-djelo kome će se pažnja kao i mnogim kultnim radovima posvećivati tek u budućnosti s obzirom da je već u samoj ideji predodređeno da ne podliježe kurentnim tokovima teškog žanra. Sjetite se da su primjerice one brutalnije ploče Swans, The Birthday Party ili Nick Cavea and The Bad Seeds u početku prolazile uglavnom neprimjećeno ispod dometa radara ne samo publike, već i kritike, a tek mnogo godina kasnije su otkrivane kao nešto ponajbolje u njihovim karijerama. A Phantom Winter imaju jednu vrlo sličnu poveznicu s njima - naglašeni destruktivno-tromi spektar discipliniranog minimalizma unatoč tome što ne predstavljaju sukladan žanr.



Glazba se kreće u psihodelično monolitnim relacijama gitarskih atmosfera iz kojih su izbačene shoegaze insinuacije koje su bile na debiju i otišle u prljavo disonantan tijek što otpočinje blago abrazivnim kaosom naslovne "Sundown pleasures" uronjene u doom/sludge furajući dinamiku tromijeg hardcorea s black metal primjesama (video je režirao Andreas Deininge s glumcima Idom Kiefer i Alexander Blühmom), te se nastavlja s obrednom laganicom "The darkest clan" koja ustvari otvara poglavlje novog post-metal pristupa gdje ne nedostaje niti dugotrajnog krešenda s izmjenama samrtnog topota i tišine. Ravnomjerniji doom u ponovno obrednom taktu, a i s evidentnim post-metal sintagmama upriličen je u "Bombing the witches" (snimljen još jedan odličan horror video u režiji Jeremiah Jonesa s Kerry Knuppe), nešto brži u "Wraith war" s nekoliko rascjepkanih spoken-word breakova, a onda dolazi najtamniji dio - završnica s dvije znatno mračnije i opakije psihodelične ekspresije "Black hole scum" i finalnoj "Black space" (od čak 11 minuta) koje po svojim detaljima sadrže mnogo toga i od drone/noise estetike velikana poput Throbbing Gristle i Moss.

Još jedna bitna vrlina albuma je fabula. Pripijena u okvire klasične drame ispreplitanjem fikcijskih karaktera koji pokušavaju preživjeti metaforički nazvano vrijeme 'sunčanog zalaska zadovoljstva', odnosno nestanak mnogih malih stvari koje život čine sretnim (pa i brak i emocije), te ulazak u fazu općeg nezadovoljstva, suočavanja s individualnim demonima, početak nove generacije ljudske rase koja neće imati adekvatno sazrijevanje, a na koncu doživjeti i potpuni mentalni i psihološki slom u životnoj katastrofi od koje se pokušava pobjeći, no nema kuda. Album svojim gorkim stihovima i turobnom atmosferom daje neke vitalne odgovore na pitanja kamo ide današnji svijet, te u jednu ruku na post-metal proročanski način dovlači onu sudbinsku crtu Ian Curtisovog lirskog remek-djela "Unknown Pleasure" da i one emocije koje se optimalno čine pozitivnim treba u ovakvoj lošoj društveno-psihološkoj situaciji primati s rezervom. Ništa nije kao prije, čak niti ono što volimo.

Odbaciti ovaj album zbog stila kojeg bend istražuje, a i samog Krankovog abnormalno paklenskog vokala potpuno je neumjesna stvar same percepcije. "Sundown Pleasures" nije nastao da zabavi i oraspoloži ionako neugodnu emotivno-socijalnu stranu današnjice poput američkih komedija ili humoresknih horror filmova s benignim stupidarijama smišljenim za najšire mase, on je u neku ruku dokumentaristički odraz ovih njemačkih umjetnika koji su se izrazili najiskrenije u tome što rade ne očekivajući niti najmanju zabavu auditorija u reprodukciji djela. Mnogi će odmah reći da im takva glazba nije potrebna kad tuge, problema i jada ionako imaju napretek, no u tom slučaju bi se art zaustavio na bižuteriji da prati prohtjeve frustrirano gladnih jadnika što utjehu traže u eksplicitnom američkom filmu s melodramatikom, kičerajem, masnim štosevima i finišom da 'neka pravda' uvijek na koncu pobijeđuje. Ne u ovome slučaju. "Sundown Pleasures" je, nažalost, a i na sreću Phantom Winter, gorka istina današnjice.

Naslovi: 1.Sundown pleasures, 2.The darkest clan, 3.Bombing the witches, 4.Wraith war, 5.Black hole scum, 6.Black space

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/10/2016