Preslušavajući album pomislio sam da su ovo neki stari macani s barem 15-20 godina staža po kojekakvim bendovima s obzirom na perfekciju prikazane svirke, no da iznenađenje bude veće, barem po press fotografiji, reklo bi se da moguće među ovom četvoricom niti jedan nije stariji od 30 ljeta. Podataka o njihovom pred-razdoblju nema, zna se jedino da je bubnjar Jard Hole istovremeno član benda Línt, te da su 2015. realizirali prvi EP "More". Ostali dio ekipe su basist Ole-Andreas Jensen, klavijaturist Jonas Særsten, te gitarist i vokalist Eirik Sejersted Vognstølen, a zajedno čine izuzetno uzbudljiv kvartet koji niz raznoraznih utjecaja starih ostavština poput The Cream, The Byrds, America (sami kao osnovne uzore navode The Mahavishnu Orchestra, Steely Dan i Jimi Hendrixa) vješto spajaju s novom tehnologijom i modernom stilizacijom ne uključujući nikakve hard/heavy/punk/core ili new-wave/post-rock/post-metal elemente kao što se gotovo redovito pojavljuju kod onih što retro zvuk spajaju s modernijim načelima. Ima u njihovoj svirci uistinu fantastičnih detalja: nitko od ove četvorke nije izbačen u prvi plan, svi su kompaktni i lako prohodni, a opet, na svoj način virtuozi za koje ne bi bilo nikakvo čudo da imaju barem neko osnovno obrazovanje muzičke škole. Jer, nema ovdje samo rocka kao što se nalazi u energičnom naslovnom uvodniku "Crystals" ili najmoćnijoj "IAB" dovedenoj čak do prljavog garažnog zvuka s vriskavim Vognstølenovim vokalom prizivajući Sonics, Flaming Groovies, rane The Hives, Datsuns ili The (International) Noise Conspiracy. Prije svega, jedna od najzamanijih i 'na prvu' najprivlačnijih "Shaman in the woods" se zahvaljujući folk staccatima gitare s korespodencijom plesne psihodelije na pragovima vokalnog dream-popa kanalizira kroz čuveni debi The Stone Roses i miomirisa nečega što podsjeća na Leb i Sol, a potvrda slične sprege dolazi u poprilično dugačkoj "The jazz" (10 minuta) koja izranja iz tromih disonantnih Black Sabbath riffova u kompleksnu prog-rock ljepoticu punu atmosferičnosti kakve se ne bi posramili niti Pink Floyd ili Indeksi iz najkreativnijih vremena (a ima i jedan dio vrlo blizak Jethro Tull). Instrumental "Tusco" otvara klavirski interludij što se pretvara u vrlo blisku relaciju s ambijentima Pat Metheneya i Vlatka Stefanovskog pokazujući i relevantan interes za jazz-rock fuziju. Završna "Stoned conceptions" od čak 12 i pol minuta svojim melankoličnim lirskim pristupom gotovo do boli može tek samo djelomično zamirisati na post-rock; u principu je riječ o vrlo slojevitom bluesu s nekoliko intervala kombinacije akustike i prigušenih gitarskih solističkih distorzija u spoju s klavijaturama koje dobivaju svu potrebitu sinergiju nakon osme minute gradeći dinamičan aranžman s kolektivnim 'grande finalom'. Na ovome debi albumu bend je uspio uspostaviti homogenu vezu prošlosti i sadašnjosti zaobilazeći prije svega jednu vitalnu boljku progressiva, onu specifičnu za kompleksne aranžmane - improvizaciju koja često zna ubiti draž kompozicije. Naprotiv, svaka od njih je izgrađena na temelju sračunatih intervala koji nisu niti manjkavi, a niti furiozno pretrpani egzibicijama, pazilo se na dinamiku i dramatiku, odnose boja, tonova, harmonija, melodija i ritmova, izmjena tiših i glasnijih intervala, te svakako se najviše od svega pokazala izuzetna sviračka snaga ujedinjene kompaktnosti. Pretpostavka je da bend umije sve ovo predočiti i uživo, da nije samo vješti studijski poduhvat produkcije Iver Sandøyja (znan po radu Enslaved, Krakow, Seven Impale), te da bend neće ostati samo na čudu ovog iznenađujućeg "Crystals" albuma.

Naslovi: 1.Crystals, 2.Shaman in the woods, 3.IAB, 4.Tusco, 5.The jazz, 6.Stoned conceptions

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/02/2017

PS: do objave ove recenzije bend nije realizirao niti jedan video spot