Prije par godina pojavio se bend koji nam je pokazao da i mi imamo bend koji može stati uz bok mainstreaim pop rock bendovima tipa Franz Ferdinand ili Editors i to bez imalo komplexa. I dosad smo imali takvih bendova "u nižim ligama", ali Jonathan su bend za prvu ligu. I solo koncertima pokazali su svoju studijsku izvrsnost, a oduzimanje showa glavnim zvijezdama (Editors), bila je samo "točka na i" odličnom debi albumu.

Tri godine kasnije, dobili smo nasljednika, koji bi se s obzirom na trajanje (četrdesetak minuta) lako mogao nazvati regularnim albumom, iako je najavljen kao mini album, čime nastavljaju s "čudim" prefixima izdanjima. Naime, među izdanje s dvije pjesme "Getting Closer Is Keeping Us Apart" nazvali su EP-om. Ok, možda su to sve marketinški trikovi, koje ja ne kužim.



Pršteće gitarističke hitove kao što su Maggie ili Communicate, ovdje ne ćete naći. Tek pred kraj s već poznatom Who Lies to Whom ili pak s popičnom Allison, udahnite dašak debi albuma. Njima su ovdje suprotsavljene odraslije i komplexnije (Battles, Coming Again) što je naravno utjecalo i na duljinu pjesama, pa je skoro svaka pjesma preko pet minuta što ponegdje utječe na zanimljivost pjesme (Moments). U svom razvoju Jonathan su prilično usporili, pa su u tim usporenijim pjesmama preuzeli dramatičnost grupe The National (Days, Heaven), što će volitelji spomenutog američkog benda, siguran sam, prihvatiti s odobravanjem.

Iako me ovo pojavljivanje Jonathana nije "razvalilo", kao prvo, ne preostaje mi ništa drugo nego pričekato nastavak ovog albuma, koji je već najavljen i to s naslovom "Or to Hold" i tek tada dati zaključnu riječ o "odrastanju" Jonathana, a do tad se nadati da će bend osim što prati velike bendove u regiji, dobiti priliku pokazati se i izvan regije, što svakako zaslužuje.

pedja // 13/03/2017