Članovi riječkog Jonathana neki su od rijetkih pojedinaca koji su na današnjoj glazbenoj sceni uspjeli ostvariti ono što se s godinama pokazalo sve rjeđim i na određeni način nedostupnijim - ostali su relevantni do najave izlaska trećeg albuma. Tako je u atmosferi u kojoj se ono što se smatra popularnim i vrijednim, na domaćoj rock sceni mijenja s godišnjim dobima, pa i mjesecima i danima, Jonathan ostvario značajan uspjeh. Odličnim su albumima prisilili publiku često naviklu na slijeđenje slijepih trendova i brzopotezna guranja u bespuća prosječnosti, da ih i dalje ne pušta iz vida. Tako su uz nekolicinu starijih bendova koji su razlogom (PCVC, K3P) ili bez njega (Let 3) ostali popularni i zanimljivi, nažalost, postali svojevrsna iznimka i devijacija. Novi album To Hold najavljen je kao drugi dio To Love (or) To Hold, teoretski albuma koji u praksi to nije. Prvi dio je, popraćen zasluženim odobravanjem i hvalospjevima, izbačen u veljači prošle godine te nam je pružio uvid u novu zvukovnu filozofiju benda koja je predstavljala značajan odmak od klasičnog 00s indie-rock zvuka koji je obilježio njihov prvi album Bliss. To Love je ujedno označio dolazak Jonathana u razdoblje (dosadašnjeg) kreativnog vrhunca te svojom ozbiljnošću, uglađenošću i tečnošću postao najbolji Jonathanov uradak i ujedno najbolji domaći album godine 2017. To Hold je pak djelomično, zvučno i lirski logični nastavak (ili druga polovica) cjelokupnog projekta, najavljivan kao nešto veseliji i prpošniji od prošlogodišnjeg. Takve se najave na posljetku nisu obistinile te smo za krajnji produkt dobili uglavnom tmurnu kolekciju pjesama od kojih neke kao zasebne numere funkcioniraju prilično dobro, dok slušanje u komadu ostavlja prilično sumnjiv dojam. Tako album, iako ima samo osam pjesama, često zvuči kao nešto izbačeno prilično ishitreno ili požureno, uz presudan manjak vremena zbog kojeg bend kao da nije prepustio ni zrno pažnje iskustvu slušanja albuma u cijelosti. Početna Way to Go u kombinaciji s predivnom Allison (zadnja na To Love) ispunjava svoju ulogu premošćivanja jaza između dva mini-albuma unatoč, ironično, iznenađujuće lošem prijelazu (3:40) koji se ne uklapa u generalni ton pjesme, niti efektno spaja dva dijela čija izmjena i "čini" pjesmu. Nakon Seasons koja se može opisati kao klasična Jonathan rock pjesma novijeg formata, slijede Something to cry about koja uspijeva u namjeri pomirenja agresivnog stava i mnoštva energije s prilično melodičnom i vedrom zvučnom podlogom koja se na prvi čini prikladnijom za staloženiju izvedbu. To Hold je pun suptilnosti, nekad i one pretjerane, poput na Monkeys i Gone, od koje posljednja naročito pati od istog razloga kao na primjer Trouble will find me (The National, 2013.) - nepostojanja melodija u kojem vokal kao da tumara i spotiče se a od pada ga drži tek koliko-toliko zanimljiv prateći zvučni pejzaž. Pjesma nudi tek jeftino zadovoljavanje natruhama njihovog klasičnog zvuka i klasičnih prijelaza, ubačenih tek da prikriju ozbiljni manjak cilja i ideje. Monkeys je u tu svrhu dodao harmoniku koja ne baš učinkovito na trenutke dodaje novi sloj instrumentalu. Neučinkovito zato što njezin zatvoreni format gotovo i ne pridonosi strukturi pjesme, već se kao instrument pojavljuje tek na nekoliko izoliranih trenutaka kad u pjesmu ubaci pomalo šansonijersku melodiju koja zvuči pripadajuće, ali u isto vrijeme kao propuštena prilika, barem za one koji su slušali albume na kojima je harmonika znala biti značajno pametnije iskorištena i na kojima je, umjesto da bude tek usputna stanica, pjesmama davala moment ili neophodnu atmosferičnost. Kao općenitiju promjenu u zvuku benda treba istaknuti i povećanu otvorenost, odnosno prostor koji su uspjeli upuhati u svoj stil koji je na prijašnjim nosačima zvuka zvučao prilično zbijeno i koncentrirano. Iako neke numere pametno iskorištavaju novi osjećaj za grandioznost, primjerice vrlo dobra I don't mind na kojoj prateće vokale posuđuje Lovely Quincess, već spomenute Gone i (u određenoj mjeri) Monkeys često se gube u slučajevima kad otvoreno postaje rastočeno. Neujednačenost između prvog dijela albuma koji završava bryan-ferryevskim testamentom o gubitku I've never meant to be there, i drugog, značajno slabijeg dijela dodatno naglašava najgora pjesma u kolekciji - Wake up call. Izuzev toga što zvuči kao kopija Killersa, problem je i njeno trajanje od pet i pol minuta koje bi i mnoge kvalitetnije koncertne "drmalice" pretvorilo u trenutke u kojima publika gleda na sat. Nepotreban build-up i neugodan povratak u intro pred kraj pjesme pak dodatno pojačavaju osjećaj potrebe za slijeganjem ramenima. Pretjerana dužina pjesama nije ograničena na Wake up call, već je ugmizala na dobar dio albuma čija prosječna pjesma tako traje više od pet minuta.

Dugo sam preslušavao ovaj album, a još duže i više o njemu razmišljao. Nakon što mi nije sjeo na prvo slušanje, na neki sam ga način odbacio. Nakon nekoliko dana (pa i tjedana) i brojnih ponovljenih preslušavanja, došao sam do zaključka da su mane koje pojedine pjesme sadrže, te za njih u isto vrijeme nisu presudne, za mene upravo takve pri slušanju djela u komadu. Te me mane, osobno, sprečavaju da prigrlim (no pun intended) album kao što sam to učinio s maestralnim To love. Na To Hold, Jonathan nalazimo u stadiju autorske (pre)potentnosti i (suvišne) ambicioznosti, odnosno, u trenutku kad je čak i donekle logičan slijed stvari bio da bend napravi svoj "eksperimentalni" album. On tako sadrži više klavijatura, back vokala, dječjih zborova, violina, prizvuka minulih desetljeća i drugo, ali sadrži i zvuk skupine ljudi koji su u silnim mogućnostima i količini vlastitog talenta izrodili manjak konkretnog i prijeko potrebnog smjera. Budući da sam ovu recenziju već učinio vjerojatno najosobnijom do sad, proširit ću svoju misao još ovime: To Hold je album kojem ne nedostaje kvalitete, ali i prvo Jonathanovo izdanje koje me ne poziva na ponovno slušanje.

ocjena albuma [1-10]: 6

ivan blažinović // 13/03/2018